Kad čujem ljude kako govore da ih nije briga što drugi misle o njima, u meni se probudi nevjerica i potreba da im kažem kako nisu u pravu.
Ali, kad čujem kako jedna književnica govori da je potrebno zanemariti što drugi kažu da biste postali slobodni i razvijali svoju osobnost, uhvati me tuga.
Zar ne bi baš pisci i novinari, prije svih, trebali slušati ono što ljudi govore? Pa čak i onda kad nas kritiziraju, kad o nama govore bilo u pozitivnom ili negativnom kontekstu.
Naposljetku, čitatelji su naša hrana. Ako pišemo i govorimo, a nitko ne čita i ne sluša, čemu onda sav taj trud? I kako očekivati da nas se čuje, ako sami ne želimo čuti.
Dosta je političke bahatosti
Da su naši političari znali slušati svoj narod, možda bi čuli sav taj vapaj za boljom budućnosti domovine. Čuli bi kako im građani u očaju tišine odlaze u Njemačku, Austriju, Švicarsku… i razočarani tražeći bolju budućnost negdje drugdje.
Čuli bi i kako je narodu dosta te njihove političke arogantnosti i bahatosti, borbe za političku funckiju i cirkusa u kojeg su nam pretvorili domovinu. Dosta je narodu lažne skromnosti političara kojom se oni razmeću, tvrdeći kako su spremni i odstupiti s političke funkcije za dobrobit Hrvatske.
Ipak, to ne čine. Ali kažu, činit će ako bude potrebno.
Podmeću i optužuju
U Ustavu piše da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu.
Što znači da bi vlast trebala slušati potrebe naroda koji ju je doveo tu gdje jest. Ali, čim se domognu željene fotelje, naši političari ne čine ništa drugo nego gledaju svoju korist te koga će od svojih protivnika ocrniti, optužiti, rugati se i vikati: On je kriv!
Doista, tko je kriv što je narod sve glasniji, a nitko ga ne čuje? Tko je kriv za tisuće Hrvata koji su otišli iz države? Tko je kriv što političari stalno ruše i krive jedni druge, umjesto da narod dižu iz bijede?
Možda krivnja pripada i pristupu one književnice s početka ovog teksta koja kaže: Koga briga što vam drugi govore, radite po svome kako bi oslobodili sebe?
Baš suprotno. Itekako nas treba biti briga, jer ako nas nije briga što drugi govore, pa i što govore o nama, ni njih neće biti briga što mi govorimo. A tek tada nastaje problem.
Vaš Fenix želi čuti što imate reći. Želi slušati svoje čitatelje i svoj narod s kojim živi u tuđini, pronositi njegove riječi i biti veza prema domovini.
Zato čitajte Fenix, jer gdje su Hrvati tu je i Fenix!
Fenix/Marijana Dokoza