Mnogi zločini nad Hrvatima u BiH nikada nisu dobili medijsku kao ni drugu pozornost međunarodnih organizacija. Jedan od takvih zločina je i onaj napravljen na Stipića livadi iznad Doljana, u općini Jablanica, kojeg su počinili pripadnici Armije BiH među, kojima je bilo i mudžahedina.
Ovogodišnja, 23. obljetnica stradanja 33 hrvatskih vojnika i 6 civila, koji su ubijeni a potom i masakrirani, obilježit će se u četvrtak 28. srpnja 2016. na Stipića livadi, župa Doljani.
Prolivena krv na Stipića livadi treba pamtiti i kao opomenu zločinu koji se nigdje više i nikad ne smije dogoditi. To traže i svi preživjeli stanovnici sela Doljani, njih preko 200 uglavnom žena i djece od kojih mnogi danas žive u iseljeništvu, a koji su tada bili uhićeni i odvedeni u Jablanicu, gdje su bili zatočeni do 1. ožujka 1994. kada su razmijenjeni. Na žalost, do dana današnjeg još nije rasvijetljen niti je tko odgovarao za pokolj sa Stipića livadi.
Uz filmski zapis HRT-a o tom zločinu, kojeg možete vidjeti na kraju ovog priloga, pročitajte i dojmljiv tekst fra Maria Knezovića objavljen na Abportal.info o zločinu na Stipića livadi. Tako fra Mario piše:
Takva jedna brutalnost do tada nije bila viđena. Tijela su ostavljali svugdje, čak ih nisu ni ukopali. A svi oni koji su preživjeli taj masakr, odvedeni su u Muzej u Jablanicu gdje je bio „sabirni centar“ koji to nikako nije bio, kako ga i dan danas predstavljaju Bošnjaci. Bio je to mučenički logor u kojem su mučeni i zlostavljani svi zarobljeni Hrvati iz okolice Jablanice i drugih mjesta, pa tako i oni koji su zarobljeni na Stipića livadi tog tužnog 28. lipnja, još tužnije ’93. godine. Na toj Stipića livadi svoje živote je položilo 39 Hrvata iz Jablanice, Širokog Brijega, Posušja, Tomislavgrada.
Da zločinci nisu imali obzira ni prema civilima, dokaz tome je da među ovih 39 nevino ubijenih ljudi bilo i 6 civila. Svi ti nevino pobijeni ljudi su imali svoje snove, ciljeve kojima su težili, a sve je to ugašeno tim krvoprolićem. Prolili su svoju krv, koju nisu trebali proliti. Vjerovali su svojim susjedima – muslimanima da im neće ništa nažao učiniti. Jer ni oni njima, nisu ništa nažao učinili. Prolili su svoju krv za ovaj napaćeni hrvatski narod. Krv je to koju treba poštovati i pamtiti. Žalosna istina je to što za tu nevino prolivenu krv još nitko nije odgovarao. Tko zna hoće li itko biti osuđen što je ubijen jedan Marko, Željko, Mario na toj Stipića livadi. Njihova žrtva ne smije biti uzaludna, a krivac ne smije biti na slobodi.
Do kraja ove priče još nismo stigli. Ima još jedna žalosna istina. Zločin na Stipića livadi nikad nije dobio zasluženu medijsku pažnju, niti se o ovom nemilom događaju ikada puno pričalo i govorilo. Istina je to koja boli, pogotovo obitelji onih koji su poginuli na toj tužnoj livadi. Ono što mi možemo učiniti za njihovu žrtvu jest buditi sjećanje na njih, pričati priče budućim naraštajima o hrabrim ljudima koji su htjeli slobodu i mir, o ljudima koji do svoga zadnjeg dana nisu gubili nadu i dostojanstvo u bolji život.
Pričat povijest kako bi nas ta povijest učila, kako se povijest ne bi zaboravila, a nažalost sve manji broj ljudi, posebno mladih, zna za ove događaje. Ja se samo nadam kako sjećanje na ove žrtve i žrtve svih drugih ljudi neće blijediti i da će im dostojno kao i svake godine do sada biti odana počast, a puna počast odat će se tek kada zločinci budu privedeni pred lice pravde, napisao je fra Mario Knezović.
Fenix/IM