Više prijatelja imam u Irskoj, nego ovdje. Nije im lako, ali nisu imali izbora. Obiđite gradove i sela u Slavoniji da se sami uvjerite koliko su tamošnje ulice puste. Hrvatska je poput žene koja je silovana, zlostavljana i opljačkana, a počinitelj je na slobodi. No, svi o tome šutimo, tim riječima je Mihaela Varga, mlada Slavonka, prija par dana javno potvrdila da je, nažalost, itekako istina da se Slavonije ubrzano prazni i tiho umire te da zavaravaju javnost oni kojima savjest nije čista i koji tvrde da mediji pretjeruju pišući o ubrzanom iseljavanju plodne ravnice. Pojedini mediji pokušali su, naime, javnost uvjeriti da se jednak broj ljudi vraća iz inozemstva u Slavoniju, te da autobusi jedne odvoze, a druge vraćaju, te da se broj stanovnika uopće ne smanjuje, piše promise.hr
Oni su prije nekoliko tjedana objavili pismo o bijesu, očaju, rezgnaciji , zapravo atuor je običnim riječima dočarao stanje u Slavoniji. Pismo je pročitalo više od 30 tisuća ljudi, a evo što piše:
“ Četiri autobusa samo danas, gorko je primjetio jedan od vozača „Čazmatransa“ koji nije mogao suspregnuti suze, u jednom od takvih prošli tjedan bila je njegova kći, cura koju je školovao otkidajući od usta, cura netom diplomirala kroatistiku i našla zaposlenje u Münchenu kao konobarica.
Četiri autobusa sa dvjestotinjak mladih ljudi samo danas, četiri autobusa u srijedu, po četiri autobusa svaki tjedan i tako već čitav mjesec. I tako već šest mjeseci uzastopno. 20. 000 mladih ljudi napustilo je Slavoniju samo u proteklih pola godine i to ako ne računamo još toliko koliko je otišlo na sezonu po Jadranu, da čiste tuđe plahte i budu sluge plaćene ispod minimuma državne razine. Cijeli jedan naraštaj otišao je iz najbogatije ravnice koja je mogla hraniti cijelu Hrvatsku, naravno da ne postoji čovjek po imenu Todorić i da nije postojao čovjek po imenu Tuđman koji mu je sve to omogućio.
Uplakani ljudi na kolodvoru ne kriju očaj. Sve su to bili bogati i imućni Slavonci koji su živjeli od zemlje na svojim imanjima koja se protežu kilometrima daleko. Njihovi sinovi i kćeri putuju u Stuttgart i polovica od njih pojma nema kamo idu i što će raditi. Čuli su od zemljaka da nije teško pronaći posao u restoranima ili na gradilištima, Nijemci ne žele raditi tako fizički teške, ponižavajuće i slabo plaćene poslove. Kažu, oni što su gore da ih čak ni izbjeglice iz Sirije ne prihvaćaju ali momci fakultetski obrazovani iz Slavonije ipak da. Jebiga, djeca su to koja su navikla raditi, rade cijeli svoj život i ne pitaju za znoj, suze ili plaću.
Dobra su to djeca, napominje jedan otac i rida kao malo dijete. Split je još jedna od destinacija te djece, Split je grad u kojem mladost više voli imati deset kuna „užicanih“ u bake ili djeda nego po suncu, desetak sati odrađivati smjenu po kafićima. Split je grad u kojem su konobari plaćeni dvije – do tri tisuće kuna i nemaju slobodan dan. Split je grad u kojem se barem iza posla okupaš, a ima i zgodnih cura. Draže mi je da mi je dijete u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, lakše je nekako, drugačiji je osjećaj, govori jedna majka kojoj je sin završio Ekonomski fakultet i sada odlazi u Makarsku da radi na plaži kao dodatni konobar koji će među gostima hotela iznajmljivati ležaljke i nositi koktele. Lani je pola plaće slao nama jer smo bili doslovno gladni, da nema njega ne bi preživjeli godinu s režijama i ovrhama.
Zagrljaji, suze, psovke.
I tako svaki četvrtak i svaku subotu u 15. sati na osječkom kolodvoru. Egzodus.
Nitko osim novinara ne dolazi na te tužne ispraćaje, nitko osim roditelja, uplakanih cura i najbližih. Nitko.
Više na promise.hr
Fenix/MD