Kad jedan narod odluči izraziti dobru volju referendumom na Balkanu, povijest nas je naučila kako svi ostali mogu nagrebat.
Zvecka tako ponovno Dodik sa svojim novim referendumom o proglašavanju Dana RS, dok crne sjenke i sjećanja polako naviru o zadnjem krvavom plesu demokracije.
Ili, kako kaže Ivo Andrić „Kad bi znali ljudi koliko malo pameti upravlja svijetom , umrli bi od straha.“
A na Balkanu je svega uvijek bilo premalo osim ratova i umiranja. Pa i sam Winston Churchill je rekao kako Balkan proizvodi više povijesti nego što može podnijeti.
– Ja znam da mediji to neće prenijeti, ali mi ovdje u Derventi gradimo mir, viknuo je sa oltara cerski župnik Josip i ove godine na proslavi sv.Roka na Ceru u općini Derventa.
Samo su načelnik općine Miodrag Simić i Napoleon napravili više puteva u derventskom kraju. Lažu oni koji kažu da ovdje života nema, ima ga samo je do nas katolika želimo li se vratiti ili ne. Jedan od temelja ove Cerske crkve je i na Omeru Delaviću, našem velikom prijatelju. Ovdje se sastalo nebesko i zemaljsko, istom se Bogu molimo, iste svetkovine slavimo, propovijedao je s oltara župnik Josip.
Na sebi svojstven način je još dodao „da je bio dobar đak ne bi bio župnik na Ceru“, pokušavajući s olatara prikazati svoju sizifovsku borbu i tužnu sliku života u napuštenim katoličkim selima Bosanske Posavine. A tamo je, kako sam kaže, napravio sedam objekata, podigao spomenik šargiji, pravi kulturne tematske večeri, peče najbolju rakiju, …. Ali badava! Nitko se više ne vraća.
A tko će se vratit pitamo se? U zemlju u kojoj i nakon dva desetljeća poslije rata još izgrađuje povjerenje i suživot. Tko je spreman žrtvovat budućnost svoje djece i vratiti se u neizvjesnost, u zemlju u kojoj se sve dijeli na vaše i naše, naše i njihove, gdje radost jednih istodobno znači i tugu drugih, gdje jedni za domovinu smatraju Tursku, drugi Srbiju, treći Hrvatsku.
Svi kao da žive u nekim etno torovima, u nekom drugom vremenu u kojem se slave tuđe bitke, gdje ljudi ustaju na himne tuđih država, gdje 50 posto stanovništva ne navija za nogometnu momčad i vlastitu državnu himnu izviždava.
A smisao izviždavanja ovisi u kojem je entitetu himna intonirana i državi u kojoj je veselje prvih uzrok depresije drugih. Države, u kojoj građanske inicijative ne mogu opstati jer nisu nacionalno obojane, u kojoj se dogovori o otvaranju puta za EU odvijaju po kafanskim državničkim turnejama, u kojoj narod nedjeljom bira nacionalističke vođe a već ponedjeljkom krive međunarodnu zajednicu kao da ih je ona izabrala.
Svaki Hrvat i katolik iz Bosanske Posavine duboko u sebi sanja o nekom povratku, ma kako god je on s vremenom postao sve dalji, i svaki put ostavi dio sebe kada se sprema kući u tuđinu. Međutim zbilja i politička zbivanja brzo razbiju svaku pomisao o povratku.
Već odavno su bosanski Hrvati prebolili svoje protjerivanje iz RS-a. Odavno već samo dolaze na proslave svojih svetkovina, da obiđu obiteljske grobove djedova i očeva sinova koji su krvlju natopili posavsku ravnicu a onda su bili ostavljeni i prepušteni da se sami snađu kako znaju i umiju.
Političari u BiH, koji su nezakonito osiromašili građane, jasno naslućuju ishod svoje sudbine ukoliko zaživi pravna država i vladavina zakona. Zato pribjegavaju retorikama održavanja uvijek nestabilnog stanja, sabotiranje puta ka EU. A ovaj referendum u RS govori i o spremnosti na prizivanje ponovnih aveti rata. Meša Selimović kaže kako su su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Sa prva dva se i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg nikako.
Fenix/ Katarina Pejić