Bilo mu je tek dvadeset godina, život je živio punim plućima, provodio se izlazio, bio poput svih mladića iz njegova mjesta, sve do tog kobnog 21. listopada 2006. godine. – Malo brža vožnja automobilom, kiša, magla i život se u trenutku promijenio – priča Ante nastavljajući:
– Sve je bilo kao u snu. Kao neka sudbina, kao da me je te večeri nešto vuklo na izlazak s društvom. Radio sam u Zagrebu, došao na godišnji, htio sam u četiri dana obići roditelje i rodbinu. Dogovarao sam se s prijateljem da iziđemo u grad.
Sjećam se da je moj susjed bio jako bolestan, pa sam predložio prijatelju da je bolje da tu večer malo izađemo, jer ako susjed umre, onda nema smisla ići u grad. Stvarno sam bio nestrpljiv.
Nisam mogao dočekati prijatelja da dođe po mene, pa sam stalno provirivao kroz prozor da vidim ide li. Kad je došao, najprije smo otišli do Prozora, a onda su me prijatelji iz Uskoplja pozvali da dođem kod njih. Krenuli smo. Spuštali smo se niz Makljen prema Uskoplju.
Ne znam kako je do toga došlo, jednostavno smo ‘sletjeli’ u neki mali kanalić, nakon što je prijatelj izgubio nadzor nad autom. Bio sam svjestan svega. Osjetio sam taj koban trzaj glavom i odmah sam znao da nešto nije dobro. Teško sam disao i nisam se mogao pomaknuti – prisjeća se Ante.
Borba za život i šokantna spoznaja
Uslijedila je borba za život, operacije, borba sa samim sobom i činjenicom da će ostati nepokretan. – Čuo sam da su liječnici spominjali invalidska kolica, ali sam mislio kako će to biti samo dok sam u bolnici. Govorio sam samome sebi: „Drži se Ante, to će sve liječnici posložiti kako treba!“ – prisjeća se.
Svi ljudi dobre volje koje žele pomoći Anti u svojoj nevolji mogu se javit za daljne informacije na mail daniel.bosnjak@fenix-magazin.com
A što se točno događalo s Antom i kako je tri puta pogledao smrti u oči, doznajte u tiskanom izdanju Fenixa koji je se nalazi na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu…
Fenix/Daniel Bošnjak