Kroz život čovjek svašta čuje, i dobro i loše. Nešto ga na trenutak zaboli, nešto nasmije, nešto pamti dok je živ. Nad nečim se duboko zamisli.
Nedavno me jedan kolega u Hrvatskoj pitao nešto nad čim sam se zamislila. Citiram:„ Što mislite o Hrvatima, prvim gastarbajterima koji su neobrazovani i neuki otišli u svijet i ovima obrazovanim koji sad dolaze? Njima je ipak lakše? Što Nijemci misle o Hrvatima?“. Pitanja je uputio službeno, u intervju koji je počeo razgovorom o mom novom romanu, a završio o životu i mentalitetu Hrvata u tuđini.
Na trenutak sam zastala, ne zato jer nisam znala što reći, već mi je umom protutnjalo ono “neuki i neobrazovani”. Zaslužuje li to prva generacija Hrvata? Zar su neuki oni koji su došli u nepoznato i nepoznavajući jezik izgradili život, uspjeli podignuti obitelj, graditi dom u domovini, a živjeti u tuđini? Djeci su dali dva mentaliteta, dvije domovine, podrijetlo kojeg se neće sramiti i naučili ih poštovanju prema zemlji koja im je pružila egzistenciju. Došli su bez očekivanja, znali su da će biti teško, ali uspjeli su.
Sad u tuđinu dolaze Hrvati nove generacije. Većina ih očekuje da im sunarodnjaci pomognu baš u svemu. I pomažu im, i neki su uistinu zahvalni. No, ima i onih koji ne znaju njemački, ni engleski jezik, ali ne žele razumjeti kako nitko ne čeka samo njih i kako će se itekako naraditi da bi zaradili za život. Sram ih je raditi poslove na kojima su prvi gastarbajteri izgradili kuće u domovini. Žele birati koliko će i gdje će raditi, a toga u Njemačkoj nema. Kad shvate da su se prevarili i da nije sve tako lako, optužuju prve hrvatske iseljenike i njihovu djecu kako im ne žele pomoći, kako bi oni baš trebali imati osjećaj za njih, a nemaju ga.
I kad čovjek usporedi te “neuke” prve gastarbajtere i ove sad obrazovane, što reći?
Na kraju sam odgovorila: „Nijemci imaju puno bolje mišljenje o prvim hrvatskim gastarbajterima nego što ga imaju Hrvati u domovini“.
Fenix Magazin/Marijana Dokoza