– U Njemačku sam došao jer nisam znao što ću više sa sobom u Hrvatskoj. Imam suprugu, oženili smo se prije dvije godine. Nismo mogli planirati ni dijete jer nisam imao posao, a ona je tek povremeno radila. Mogu reći da smo preživljavali krpajući se uz pomoć roditelja, otkriva Igor. U Njemačku je došao iz jednog malog mjesta iz okolice Našica.
Gledao je prijatelje i poznanike kako odlaze u Njemačku i mislio: “Ako mogu oni, što ne bih i ja. Nije važno koji posao ću raditi samo da zaradim”.
Ostavio je suprugu u Hrvatskoj i došao u Stuttgart.
-Uz pomoć prijatelja pronašao sam jedan nižerazredni njemački nogometni klub u Stuttgartu. Pozvali su me na probni trening i kad su vidjeli kako igram, pronašli su mi poludnevni posao kombi vozača za jednu firmu koja prevozi kućanske aparate na kućne adrese. Također su preuzeli na sebe i dio stanarine te mi davali mali honorar za nastupe. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj ali opet nedovoljno novca da sam mogao biti zadovoljan, kaže.
Kako bi više zaradio, prihvatio je raditi kao ličilac kod jednog Hrvata premda taj posao nikada nije radio. Za početak je radio povremeno. Potreba ga je natjerala da brzo ovlada i tim zanatom. Radio je pola godina, a onda je na nagovor jednog Nijemca, koji je sponzor njemačkog kluba za kojeg je igrao, otvorio ličilački obrt.
“On mi je pronalazio poslove, a ja sam radio. Kako sam imao sve više posla, zaposlio sam još dva naša čovjeka koji su došli kao i ja iz domovine. Taj posao nije težak ali ni lak, puno se radi da bi nešto zaradio, nastavlja svoju priču.
Budući se i financijska situacija popravljala, u Stuttgart mu je stigla i supruga. I ona je vrlo brzo počela raditi i to kao domaćica u jednom hotelu. Radila je sve, od recepcije pa po potrebi i do namještanja i čišćenja soba. Diploma koju je imala o višoj ekonomskoj nije joj ništa značila.
No, s širenjam obrtom su nastali novi problemi, a ni Igor ni supruga mu ne govore dobro njemački jezik.
” Kako sam imao sve više posla, trebalo je ispunjavati i sve više dokumentacije, plaćati porez i ostalo. Kako ne znam dovoljno dobro njemački jezik, savjetovali su da nađem jednog našeg poreznog savjetnika koji će mi voditi knjige i raditi prijave poreza. Ali računi i plaćanja su postali veliki”, kaže.
U klubu gdje je igrao ponudili su mu da kao diplomirani profesor tjelesnog odgoja, trenira njihovu djecu. Prihvatio je i to za neki manji honrar i počeo tri puta tjedno trenirati njihovu djecu. Djeca su brzo napredovala, rezultati su postajali sve bolji. Budući njegov rad nije ostao nezapažen, iz kluba su mu dozvolili da za malu naknadu koristi njihove trrene za privatne treninge djece. Poslušao je savjet iz kluba i otvorio još jedan obrt usmjeren prema trenerskom poslu. Onaj ličilački posao je sve rjeđe stizao raditi iako je još imao otvoren i taj obrt. Osim toga, što je više radio više je zarađivao ali je imao i sve više papirologije.
“Najviše me ubijaju kojekavi računi koji stižu. Ponekad imate osjećaj kao da se ne možete izvući iz cijelog tog vrtloga. Strah vas je potpisati bilo što jer niste sigurni uvijek što potpisujete. Morate se pouzdati u Hrvate koji dobro znaju jezik ili zvati poreznog savjetnika koji sve naplaćuje. Zato je uvijek nekakav stres i neizvjesnost”, priča Igor.
Danas, godinu dana kasnije, kad se osvrne kaže kako mora zaključiti kako je unatoč boljoj financijskoj situaciji, u Hrvatskoj živijo mirnije i imao manje briga.
“Naravno da mi se dolazak financijski isplatio. Ali, moram priznati, da mi je kvaliteta života ovdje u usporedbi s Hrvatskom, daleko lošija. Nemam gotovo ni jednog slobodnog dana. Vodim obrt, radim od 12 do 14 sati dnevno. Treniram popodne s djecom a vikendom vodim njih na utakmicu a popodne i sam igram za svoj klub. Ne uspijem se odmoriti. I tako iz tjedna u tjedan.
Vjerojatno će mnogi kad ovo pročitaju reći: ” ima obrt, a jadikuje”, ali svi koji su prošli sličan put znaju da je takav život u Njemačkoj. Onaj tko nije spreman mučiti se i raditi ne treba ni dolaziti, poručio je Igor.
Fenix Magazin/MD