“Mi imamo sreću da smo stvorili državu, ali i nesreću da je nikad zapravo nismo uzeli u svoje ruke”, kazao je bivši ministar zdravstva i socijalne skrbi, liječnik i sveučilišni profesor Andrija Hebrang, gostujući u subotu u Mainzu vezano uz temu ” Što stoji na putu razvoja Hrvatske? Hrvatska u Europskoj uniji.
“Kad se pitamo kuda ide naša Hrvatska, trebamo se prvo podsjetiti na put kojeg smo prošli u ovih 25 godina. Vidjeti zbog čega Hrvatska ne ide u onom smjeru u kojem bi svi mi željeli. Preko tisuću naroda je u svijetu, a samo ih 200 ima svoju državu. Mi smo ušli među te sretnike, imamo instituciju kroz koju možemo realizirati svoje stavove, svoje snove. Kad smo se okupili oko dr. Tuđmana da stvorimo Hrvatsku, on je početka govorio “Napravit ćemo Hrvatsku i bit će onakva kakvi smo mi”.
Najveći hrvatski uteg je prošlost i strah
Doista je nažalost, onakva kakvi smo mi. A mi smo takvi kakav je bilo koji drugi narod koji je proživio pola stoljeća komunizma, a prije toga nekoliko stoljeća živio pod tuđinskom vlašću i nema pojma što znači imati vlastitu državu. Kad gledamo današnju Hrvatsku sve to moramo uzeti u obzir”, kazao je dr. Hebrang.
Za lošu situaciju u kojoj se danas nalazimo su krivi uvjeti, krive su generacije prije. Hebrang se osvrnuo na stvaranje hrvatske države, predsjednike koji su je vodili i ideologiju Stipe Mesića koji je čak četiri puta mijenjao političke stranke. 
“Možete mijenjati ideologiju dva puta, ali četiri, to samo možete iz interesa”, kazao je Hebrang.
Za Ivu Josipovića je kazao kako je jedini njegov cilj bio zaštiti lijevo liberalnu opciju od bilo kakvih mogućih sudskih političkih progona. “I njegov je otac, nažalost, u jednom procesu u Italiji zbog ubojstva obitelji Ševo koje je UDBA počinila, duboko involivran u to. Josipović je prikazan u Hrvatskoj kao spas za Hrvatsku. I opet je dobio većinu glasača. Zato ja kažem, Hrvatska je onakva kakvi smo mi”, zaključio je Hebrang.
Ponor između lijevih i desnih
Kazao je kako je jedan od razloga zašto Hrvatska ne ide naprijed to što je u njoj duboki ponor između dvije grupacije – lijeve i desne, u odnosu na žrtve hrvatskoga naroda 1945.godine.
“To je provalija tako duboka da se taj problem neprestano izdiže na površinu. Bio sam 20 godina zastupnik u Saboru, nikada rasprava o proračunu nije bila tako žustra i emotivna kao rasprava o komunističkim zločinima, ustašama i partizanima. Samo iz jednog razloga jer smo tu istinu zakopali pod zemlju, kaže Hebrang.
Godine 2006. došlo je do rezolucije o komunističkim zločinima u Vijeću Europe i u njoj stoji jedna rečenica “Nema pobjede bez istine”, a mi smo, kaže Hebrang, dokaz tome. Nema pobjede jer je istina pod zemljom i nedamo joj da izađe vani.
“Taj duboki raskol je do te mjere žestok da on onemogućava normalni društveni razvoj jer jedna i druga strana kad dođe na vlast uzima samo svoje istomišljenike, neovisno na kvaliteti ljudi. Tu smo i mi desničari jednako krivi”, kazao je Hebrang.
Prilikom slaganja vlade puno je važnije kakav je odnos prema komunističkim žrtvama nego kakav je netko stručnjak. Dok je takva situacija, nema pomoći. Slična je situacija i u Sloveniji, a Hebrang kaže, u 50 godina komunizma se o tome i komunističkim žrtvama nije smijelo ni riječi napisati.
Spomenuo se Hude Jame, te nastojanja Romana Leljaka da se taj slučaj rasvijetli i žrtve Hude Jame budu dostojno pokopane. Istakuo je koliko je težak put Leljakov bio dok nije dobio dopuštenja za istraživanje arhiva.
“Mi smo žrtve fašizma, oplakali smo ih oplakujemo ih i dalje, a to isto treba dati i žrtvama komunizma. Vidjet ćemo što će naša nova Vlada na tom polju učiniti”, kazao je ističući još jedan problem Hrvatske, a to je da našu djecu odgajamo na lažima.
“U njihovim udžbenicima povijesti, apsolutno nema istine o Hrvatskoj ni Domovinskom ratu. Zgrozite se kad pročitate poglavlje o Domovinskom ratu. Mi bar koji smo ga vodili i znamo što je bilo. Moj unuk kaže: “Definitivno su bila dva rata, jedan onaj u kojem si ti bio, i drugi onaj o kojem piše o mojoj knjizi”, kazao je Hebrang ističući kako je Domovinski rat podijelio Hrvatsku, na onaj dio koji se borio i onaj koji je čekao kako će to sve skupa završiti.
Problem je i što je najveća tajna danas govoriti o Domovinskom ratu. “Nigdje niste pročitali koliko je točno civila ubijeno u Domovinskom ratu, kako, na koji način, što se događalo. Naime, kad sam krajem devedesete osnivao glavni sanitetski stožer, odmah sam oformirao Odjel za informiranje. Imali smo zadatak bilježiti svaku civilnu žrtvu rata. Bilježili smo to na 32 mjesta i na tom popisu je 7 243 plus oko 1 200 nepronađenih, što znači da su ubijeni. Onaj strašan podatak su 50 posto ubijenih žene i djeca. Tog nema u drugim ratovima, to nije bilo ni u Hitlerovom ratu. Srpska agresija je imala za cilj trećinu Hrvatske pripojiti Velikoj Srbiji, a strategija je bila pucanje u domove. Ne u vojne objekte i zato je tih 50 posto. To je podatak koji je zabranjen, kazao je Hebrang.
Na kraju poručio: ” Dok se istina ne otkopa, dotle mira među Hrvatima neće biti”.
Intervju s dr. Hebrangom pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina za mjesec prosinac
Fenix Magazin/Marijana Dokoza
