Ovaj pogled i ovaj osmijeh, podsjetnik su mi da su najtiše i najveće borbe u nama. Podsjetnik su da je osmijeh najveći dar…
Roditelji prerano rođene djece koju simbolično zovu Palčići često po internetskim Forumima i blogovima jedni drugima daju podršku. Neke su priče tužne, ali svi su roditelji ponosni i s ponosom prepričavaju veliku borbu svoje male dječice. Ona su izborila svoje djetinjstvo, svoj život. Divno je vidjeti u kakvu su se krasnu djecu razvili!
Ali u ljudskoj je prirodi da sve ono što je u nama i što nas tišti vidimo kao nešto teško, neriješivo, bolno…, a onda se osvrnemo na priče kao što je priča ove majke i shvatimo da smo u krivu.
Post na blogu http://roditelji-nedonoscadi.blog.hr/ kojeg piše jedna majka Palčića prenosimo u cijelosti i nadamo se da će vam, kako ta majka kaže, izmamiti osmijeh na lice.
Tihe borbe sunca moga
Ispričat ću vam priču o jednom dječaku koji je prije točno dvije godine napravio svoje prve samostalne udisaje nakon 40 dana borbe s respiratorom.
Nitko nije vidio njegovu borbu, mislili smo da lagano odustaje i da želi svome braci. Borio se tiho. Nitko nije vidio njegove suze, samo pogled. Okice za koje i danas kažemo da znaju nešto što mi ne znamo.
Negdje krajem ožujka kada je ova slika i uslikana zeko se “skinuo s respiratora”. Nismo vidjeli suze, patnju, ni ljutnju, samo osmijeh.
Ovaj zeko, ovaj pogled, podsjetnik su mi da su najtiše i najveće borbe u nama. Podsjetnik su da je osmijeh najveći dar. I da, uvijek postoji netko tko samo čeka vaš osmijeh. Zato, smiješite se dragi ljudi.
Fenix/Marijana Dokoza