“Mi djeca smo spavali kad su nas probudili očevi krici da iziđemo iz kuće, da nam je majka mrtva”, počinje priču o jednoj od najvećih hercegovačkih tragedija baka Anđa Bevanda. Bila je to noć s 8. na 9. veljače 1938. godine.
U selu Sretnice, nadomak Mostara, ženio se Ivan Rozić, sin Jure, siromašni mladić, jedinac kod oca. Imao je još šest sestara, a u svatove je došlo cijelo selo.
Iz svake kuće barem po jedan član.
“Iz naše kuće u svatove su otišli tata i stric. Majka i strina su nekad u noći, kad smo mi djeca zaspali, otišle vidjeti svatove i usput povesti tatu i strica kući”, nastavlja priču ova osamdesetšetogodišnjakinja.
Dok joj glas podrhtava, tiho izgovara rečenicu kako se majka i stric nikada nisu vratili kući, piše Večernji list BiH.
Selo zavijeno u crno
Ivanu je došlo vrijeme za ženidbu te je Jure pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove svom jedinom sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu, koja je bila u najmu u susjedstvu kod sestre Mare Marić u Sretnicama. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali tri do četiri sata, da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću u Sretnice. U večernjim satima, oko mladoženjine kuće, uz svatove su se našli pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar (pletene čarape, pletene “terluke”, ručnik, košulju) i “jabuku”.
Dok se plaćao dar i “jabuka”, djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja “jabuke”. Sildžije nisu bili obvezni plaćati mladin dar, nego samo “jabuku”. Svatovsko veselje se zahuktavalo, čuli su se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Veselje se odvijalo u svatovskom ozračju i nitko ništa neobično nije primijetio. Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji. Ispod svatova bila je prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju.
Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske. Izvana je Stipe Kordić Jurin primijetio vatru i viknuo: “Vatra!” U nastalom metežu nagorjeli pod tavana srušio se u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba… Svatovsko veselje pretvorilo se u plamen. Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima, na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana su ljudi panično nadirali na sve otvore da bi nekoga spasili. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli vani. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu.
Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opeklinama. Više svatova s opeklinama upućeno je u bolnicu u Mostar. U trenutku kada je nastala panika, mladoženja Ivan i mlada Jela bili su na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova, mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio, piše Večernji list BiH.
“Otac nam je poslije pričao kako je u kući doslovno bila borba za život te da je on nekako gazeći preko ljudi koje je zahvatio plamen uspio naći izlaz iz kuće. Majka, nažalost, nije bila te sreće”, govori baka Anđa. Selo je tu noć zahvatila tuga, jecaji su se čuli iz svake kuće ovog siromašnog hercegovačkog sela, plakala je i baka Anđa, njezini braća i sestre, otac, strina, plakala je i mlada Jela Sušac koja je uspjela izbjeći tragediju koja je zahvatila njezine svatove.
“U plamenu koji je u samo nekoliko minuta progutao kuću živote je izgubilo trideset uzvanika, poginuo je i mladoženja Ivan. Jela se poslije udala u susjedno selo i doživjela starost”, završila je svoju priču baka Anđa kojoj je Jela rodica.
O tragediji koja je zahvatila Sretnice pričalo se daleko, vijest je odjeknula u regiji, priča se i danas prepričava s koljena na koljeno u gotovo svim kućama u Sretnicama, Kruševu i okolici, samo se u Jelinoj kući o tome nije pričalo. Ivan Ćorić, Jelin sin, kazao nam je kako njegova majka o tom događaju nije nikada pričala.
“Ja osobno je nisam pitao o tome, a ona sama nije nikada, barem preda mnom, govorila o toj tragediji. Tako da sve što znam o tome je ono što zna i selo jer sam od njih najviše doznao”, kazao nam je Ivan koji je dugo godina živio u inozemstvu. Ni Jelin unuk Ivo Ćorić od svoje bake nikada nije čuo ništa o tom događaju koji i danas, nakon gotovo osamdeset godina, izaziva tugu u mnogim obiteljima. “Ona je umrla 1987., ja sam tada još bio prilično mali, ali, koliko se sjećam, ona je nerado govorila o tom događaju”, kazao je Ivo.
Te kobne noći u plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koje su nađene u jednom zajedničkom klupku – zagrljaju, vjerojatno su se na taj način pokušale spasiti. Žitelji susjednih sela – Kruševa, Dobrog Sela, Ljutog Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah.
Jedna grobnica
Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili iz Sretnica, Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike, očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan, ali ni dan nije ništa bolje donio. Nitko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomoglo je sudsko-liječničko povjerenstvo iz Mostara. Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Majka mladoženje Ivana, Stojka Rozić, zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim, akcijski odbor za podizanje spomenika odlučio se za groblje. Na čelu akcijskog odbora bili su provincijal fra Mate Ćuturić i trgovac Marko Suton. Ivan Rozić, mladoženja, imao je strica u Americi koji je slao novac za spomenik i za izgradnju nove kuće. Svim novcem oko izgradnje spomenika i kuće raspolagao je akcijski odbor.
Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru. Jedna je pretpostavka da je šibica upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake između dasaka pala u sijeno i zapalila ga. Druga je pretpostavka da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno, a prema trećoj pretpostavci, požar je podmetnut. Dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje, susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od mladoženjine kuće. Jedna od djevojaka im je rekla: “Vi momci sa sila, mi na silo.” Nisu ništa odgovorili, prošli su prema gaju. Ova dvojica imala su zimske kapute i šešir na glavi. Nitko ovu dvojicu nije vidio u svatovima. Svi svatovi bili su u narodnoj nošnji bez kaputa i šešira. Ostala je sumnja da su njih dvojica, kao državni službenici, iz političkih razloga podmetnuli požar u prizemlju kuće gdje su bili svatovi.
Župnikovo izvješće
U Kruševu je tada župnik bio don Ante Romić. On je izvješće o sretničkoj tragediji poslao na više adresa: Biskupskom ordinarijatu, različitim ustanovama, uglednim ljudima, humanitarnim organizacijama. Neke spise je pisao kao izvješće o tragediji, a neke s idejom da traži materijalnu pomoć za obitelji stradalnika. Mnoge institucije i pojedinci odazvali su se na don Antine molbe i dopise te su slali sućutna pisma, sažalnice i materijalnu pomoć. Urednik katoličkog tjednika odgovorio je na don Antino izvješće:
“Iako je nemoguće osjetiti svu strahotu sretničkog događaja, kako si je ti sam osjetio, ipak mogu samo donekle razumjeti tvoju bol i klonulost. Moja najiskrenija sućut i tebi i tvojim dragim ožalošćenim i ucviljenim župljanima…” U obiteljima stradalih svatova ostalo je lijepo sjećanje na don Antu koji ih je često poslije tragedije posjećivao. Tješio je obitelji stradalih svatova i molio se Bogu za pogorjele. Ostalo je prisjećanje na njega da je u noćnim satima, kad se tragedija dogodila, došao u Sretnice opremiti svetim sakramentima stradale svatove.
U izvješću Biskupskom ordinarijatu u Mostaru pod brojem 13/1938., 10. veljače don Ante piše: “Preuzvišeni gospodine! Javljam Vam tužnu vijest s prevelikom boli: U mojoj župi – jučer je bila svadba Ivana Rozića, sina Jurina, sa Sretnica. Jedinak u oca od sinova. Bio je siromašak Jure Rozić. Sin mu je bio valjan, mladić dobar, dapače među najboljima…
Jučer ujutro vjenčao sam spomenutog mladića s dobrom djevojkom sirotom, koja je bila u najmu na Sretnicama, s Jelom Sušac (rodom iz Blatnice).
Otac se veselio jedinku sinu. Mladenci najviše. A nije bilo ni manje veselje u susjedstvu. Bila je svadba… Sakupilo se mnoštvo svijeta iz Kruševa te iz okolnih župa, s kojima su mladenci imali rodbinskih i prijateljskih veza. Bila je noć… oko 11 sati… jabuka se pripjevala i gotovo došla svome svršetku… Veselje bez trunke zle slutnje… Ali, u punom jeku svadbenog veselja, došla je grozno, jezovito iznenađenje…
Netko je opazio vatru u prizemlju i kriknuo…. U zadnji čas opazili su pod sobom strahotu plamena, koji se naglo digao. Upalilo se suho sijeno i grm… Bio je silan visok plamen. Nastala je konsternacija, očaj, krik i bijeg iznutra. Pošto je bila zbijena kuća svijeta, nisu mogli svi izbjeći. Jedni su bježali na vrata, a drugi skakali s visine od 3 metra s prozora… Izlazeći iz kuće mnoge je opet zahvatila vatra, pa su teško ozlijeđeni po licu, nogama i rukama… Noćas oko pola jedan došao je po mene Josip Pajer… koji se službom dogodio na Sritnicama… On mi je javio strahovit nepamtljivi slučaj. Pratio Isusa u pres. Ol. Sakramentu i mene…
Troje sam ispovjedio i pričestio i jedno od tih pouljao. Prolazeći pokraj garišta, osjećao sam miris ljudskog tijela… Osjećaj koji potresa i drma čitavim bićem. Kako mi je toga časa bilo pri duši, ne da se izreći. Svakako puna čaša žalosti i boli.
Iz moje župe ima oko 20 osoba, koje tako tragično završiše. Među njima oženjenih, udatih, djece, mladića, djevojaka. Računa se na 30 osoba koje je progutala vatra. Još se ne može ustanoviti točan broj. Tu nađe strašnu smrt i mladenac, otac mu i dvije sestre. O ovoj Vas katastrofi izvješćujem Preuzvišeni, da dobrostivo preporučite duše nastradalih…. gajim nadu da ih je privilo k sebi presveto Srce…
Očekujući Vašu očinsku utjehu i vrhunaravnu pomoć ostaje Vašoj Preuzvišenosti odani, don Ante Romić.” U uvodu u pismo don Ante piše: “Dragi tajniče! Evo Vam šaljem podatke o nastradalim prigodom požara na Sritnicama… sve je kao pokopano. U petak i subotu hodao sam po Sritnicama, da tješim… Brate, jauk i plač. Prizori žalosni do jada…, ali i utješni jer ovaj svijet kod najvećeg svoga bola viče: Bogu hvala! Ovdje se vidi velika snaga po vjeri. Bez toga bilo bi svašta i vjerujete – samoubojstva.”
Fenix-magazin/IM/VL BIH