Prije nekoliko dana, točnije, u petak, 17. veljače, u 79. godini života i 51. godini svećeništva umro je mons. prof. dr. sc. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Kako smo već pisali, prof. Ivančić je utemeljitelj zajednice Molitva i Riječ, Centra za duhovnu pomoć, bio je voditelj seminara i duhovnih obnova, predvoditelj liturgijskih slavlja i molitvenih susreta, autor brojnih knjiga i članaka.
Čitatelj Fenixa poslao nam je ulomak iz profesorovih brojnih propovjedi koje prenosimo u cijelosti:
Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama. Kad čovjek shvati da postoji netko tko ga je želio i bezuvjetno ga ljubi i kad čovjek u to povjeruje, u njega ulazi nova snaga; kad čovjeka usmjerimo na dobro (samo je Otac nebeski dobar), na istinu (Isus je rekao za sebe da je istina) i na ljubav (Duh Sveti je ljubav), povezuje se sa bitkom, sa Stvoriteljem.
Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli: “Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje.
Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja. Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem. Bog je vrhunska inteligencija.
On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije. Oprosti mi, Bože, što sam negativan, što sam uplašen i uznemiren, što se bojim da neću uspjeti, što se plašim da ću stradati. Oprosti mi što pomišljam da su moji grijesi jači od tebe i da su ratovi, recesija i ljudska zloba veći i silniji od tebe. Oprosti, jer ti sa smiješkom mičeš sve što je neprijateljsko u mojoj duši, u mom životu. Zahvaljujem ti što postajem nov, što moje noge i ruke, moje tijelo i glavu, moju dušu i osjećaje, moj duh i savjest, srce, karakter i moj život, cijelu moju osobnost ispunja tvoje Kraljevstvo, tvoja prisutnost, tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoje misli. Ovo nije raj, ovdje nitko ne ostaje. Zauvijek su prošle godine iza nas, sve su prošle, njima više ne raspolažemo.
Stoga se, drugim riječima, treba pitati zašto moramo prolaziti ovom zemljom? Čitaoče dragi, ti zemljom prolaziš od trenutka začeća do trenutka smrti, i jedino što ljudi i Bog u tebi gledaju jest kakav ćeš biti, hoćeš li biti čovjek ili nečovjek. Mi nismo tamo gdje je Bog stvorio svijet, Bog nije stvorio ovakav svijet; u raju su ljudi razgovarali s Bogom, nitko nije griješio, ali onda je Bog rekao: ne dirajte u savjest, slušajte savjest, ne dirajte u drvo spoznaje dobra i zla. A ako si pravi, plemenit i čestit čovjek, pa makar da i ništa nemaš svi će reći: on je vrhunski. Nitko te ne će hvaliti zato što si bogat, ali će te hvaliti ako si čestit, plemenit i human.
Mi imamo cilj pred sobom – putujemo kući i svaka nas sekunda nosi a ono što mi nazivamo smrt je rođenje za život, to je prolaz u život. Tamo nas čekaju svi naši pokojnici, prijatelji, braća, znanci, najbolji ljudi, djeca. Toliki nas čekaju – sveci, anđeli, arkanđeli, Isus naš prijatelj, Gospa, pa kud ćemo ljepše! Dakle, često se sjetimo – na putu smo. HODOČASTIMO. Gledajmo naprijed, u Isusa koji je svjetlo svijeta. Budimo hrabri i spremni zagrliti svoj križ. Tko voli Isusa, taj ne bira lakši put, nego odabire put kojim je Isus prošao.