Djeca koja se boje željeti…
Samo oni koji su to doživjeli mogu razumjeti što osjeća dijete kojeg napušta majka ili otac. Otad kroz život tu djecu prate teška pitanja: zašto me ne voli i hoće li se ikada vratiti? Časna sestra Kristina Pišković, predstojnica Dječjeg doma sv. Josipa u Hrvatskom Leskovcu koji udomljuje 30-oro napuštene djece, kaže kako ponekad ni majke nisu svjesne koliku su nanijele boli svom djetetu kojeg su napustile. Mnoge majke najčešće napuštaju svoju djecu zbog teške materijalne situacije, maloljetničke trudnoće, zbog rastave braka, razne ovisnosti ili bolesti. – Najtužnije je kada djecu dovede policija, jer su ovrhom izdvojena iz obitelji. Mi im tada pružamo toplinu doma, sve dotle dok ga trebaju. Kada odu, redovito nas posjećuju. Neki čak i sa svojom djecom, priča nam časna sestra ističući da svi zajedno u Domu čine jednu veliku obitelj.
Pomozimo djeci
Obzirom da Dječji dom sv. Josipa vapi za sanacijom i izgradnjom novih prostora, jer su postojeći prostori vlažni i trošni, svi koji žele financijski pomoći humanitarnu akciju za štićenike Doma mogu to učiniti na adresu: Sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, Leskovački brijeg 15, 10251 Hrvatski Leskovac, Kroatien. Broj deviznog računa: 703000-821579 IBAN HR78 2340 0091 1100 9738 0 PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. 10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia SWIFT CODE: PBZGHR2X
Karmelićanke iz Beča
U domu su smještene osobe u dobi od 6 do 20 godina. Časne sestre ih odgajaju, uče i brinu o njihovu zdravlju. Dom ima odgajatelja, psihologa, logopeda, ali i muškog prof. tjelesnog odgoja koji je, kako kažu, važan kao osoba zbog identifikacije dječaka. Djeca idu u školu, bave se sportom, imaju radionice, slobodno vrijeme i vrijeme za zajedničku molitvu. Neki su iznimno talentirani i odlični sportaši. Otvoreni su i jednostavni, spontani i zahvalni za ono što primaju.
Potreban im je zagrljaj
Ali, ono što najviše trebaju je obitelj. Neki je imaju, ali je na žalost ona štetna za njihov razvoj. Djeci također nedostaje i kontakti sa rodbinom. Puno im znače prijatelji koji ih povremeno posjećuju. To ih drži u uvjerenju da nisu sami, da vrijede kao osobe i da ih netko voli. Većina djece u domu pozna svoje roditelje, ali ne i njihovu ljubav. – Mnoga djeca, osobito ona mlađa, nisu ni svjesna da im roditelji ne mogu pružiti ljubav jer su alkoholičari, ovisnici o narkoticima ili su u međupartnerskom sukobu. Kako djeca odrastaju, suočavaju se sa istinom i pokušavaju je prihvatiti – kaže č.s. Kristina.
Žele samo majku
– Ovdašnja naša djeca ne žele skupe darove. Žele samo majku i oca. Mlađi se žele vratiti majci, dok stariji najprije žele završiti školovanje. Maštaju o kvalitetnom životu kako bi svojoj djeci pružili ono što oni nisu imali. A to je obitelj, kaže č.s. Kristina dodajući da ponekad ima osjećaj da se ta djeca boje željeti. – Strahuju od gubitka. Spontano izreknu neku želju, no ne traže da bude ispunjena. Neizmjerno vole putovati. Nedostaje im upoznavanje novih krajeva i ljudi. Dok ostala djeca putuju rodbini, oni nemaju kamo. Dok drugi odlaze na razna slavlja, neki ne znaju ni kako izgleda jedna obična svadba – priča č.s. Kristina.
Fenix / Marijana Dokoza