Blagdan Svetog Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti, danas, 13. lipnja slave i Hrvati u domovini i iseljeništvu.
U iseljeništvu Hrvati blagdan obilježavaju odlazeći na svete mise, procesije, blagoslov djece. Hrvatska katolička župa Frankfurt sv. Misu i blagoslov djece i ljiljana imat će u crkvi sv. Ante u 19 sati, a Hrvatska katolička zajednica Mainz u crkvi sv. Petra s početkom u 19.30 sati. Sv. Misu u Mainzu predvodi fra Marijan Petričević, voditelj HKM Giessen.
Najstariji životopis sv. Antuna najvjerojatnije pisan prigodom njegova proglašenja svetim 1232. godine, a poznat pod imenom Legenda Assidua, prenosimo sa stranice Župa svetog Antuna Padovanskog.
Autor životopisa nije poznat premda se analizom djela može zaključiti da ga je pisao franjevac, jedan od subraće sv. Antuna, očevidac i svjedok mnogih događaja o kojima piše. Za događaje kojima nije osobno bio svjedok uporno je i marljivo prikupljao svjedočanstva vjerodostojnih svjedoka. To mu nije bilo teško jer piše nepunu godinu poslije smrti sv. Antuna. Točno navodi od koga je doznao ono što nije vidio svojim očima.
Pisac detaljno opisuje kraj i mjesto gdje se rodio sv. Antun, ali ne navodi točno godinu njegova rođenja. On piše da se Svetac rodio u kraljevini Portugalu u gradu Lisboa (Lisabonu) na kraju svijeta. Tako se i mislilo u to doba prije negoli je Kristofor Kolumbo 1492. godine otkrio Ameriku. Sv. Antun se dakle rodio oko 1195. godine u uglednoj pobožnoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Alfonso di Martino bio je vitez, a majka Marija također potječe iz ugledne obitelji. „Na svetom krsnom zdencu prigodom krštenja nadjenuli su mu ime Fernando.” Od sedme do četrnaeste godine pohađa u Lisabonu biskupsku školu spojenu s katedralom. Kao šesnaestogodišnjak ulazi u samostan sv. Vinka gdje stječe prvo iskustvo posvećenoga života medu braćom augustincima. Tu ostaje jedva dvije godine, a jer se nije mogao osloboditi uplitanja roditelja prelazi u drugi augustinski samostan sv. Križa u Coimbri, sjeverno od Lisabona, da bi – zaštićen tuđom okolinom – mogao Gospodinu služiti mirnije. Čitajući svetopisamske tekstove, pazio je na povijesnu istinu, a onda bi slikovitim uspoređivanjima jačao svoju vjeru. Riječi bi Svetog pisma primjenjivao na sebe i oplemenjivao svoje osjećaje. Što god je pročitao, pohranjivao je u svoje pouzdano pamćenje te je za kratko vrijeme pokazao neočekivano poznavanje Svetog pisma.
U 25. godini života zaređen je za svećenika. Izgledalo je da ga život augustinaca može zadovoljiti i smiriti. Ali se tada upravo upoznao s jednim svijetom koji dovodi u krizu njegov život. Susreo se s franjevcima koji su pridošli iz Asiza. Kada je nasljednik prijestolja u Lisabon prenio relikvije petorice svetih mučenika franjevaca koji su u Maroku dali svoje živote za Kristovu, život se Antunov, do tada miran i posvećen studiju, posvema uzdrmao. Misao da bi mučeništvom mogao posvjedočiti postala mu je opsesija. U svom je srcu rekao: „O, kad bi se Svevišnji udostojao učiniti me dionikom vijenca svetih mučenika! O kad bi me, pošto kleknem i za ime Isusovo pružim vrat, zahvatio krvnički mač! Hoću li dobiti milost da to doživim? Mogu li se nadati tako sretnom danu?“
Tada napusti red augustinaca i prijeđe sljedbenicima sv. Franje Asiškoga. Promijenio je svoje ime i uzeo ime Antun. Gorljivost u širenju vjere ga je sve više zahvaćala, a i želja za mučeništvom u njegovu srcu rasplamsana nije mi dopuštala da miruje. Tako se dogodilo da je ujesen te godine, sada već kao fra Antun, otputovao u Maroko širiti Kristovu vjeru među neznabošce i krivovjernike. Međutim u zimi se teško razbolio te je bio prisiljen vratiti se u svoju domovinu kako bi ozdravio. Olujni vjetar skrene brod te se iskrca na Siciliji gdje ga prihvate braća Messine. Bilo je to 1221. godine. Zauvijek iščezne ideal za mučeničkom krvlju. Antun je tada imao 26 godina i još mu je preostalo desetak godina najintenzivnijeg djelovanja.
Prvo područje njegova apostolata bijaše Romagna (danas, dio provincije Emilije u kojoj su gradovi Ravena, Imola, Forli, Cesena). Živio je veoma skromno ne spominjući među braćom svoju izobrazbu i znanje, već je to prikrivao iz ljubavi prema Kristu. Izjavljivao je kako samo Raspetoga želi poznavati, za njim žeđati i njega grliti. Povukao se u neku ćeliju načinjenu u spilji i ondje danomice, nakon zajedničke jutarnje molitve, uzevši samo komadić kruha i posudu vode, priučavao tijelo da služi duhu i samotnički provodio dan u molitvi, razmatranju i proučavanju Svetog pisma. Gdjekad se postom toliko trapio, i od toga oslabio, da se nikako ne bi mogao vratiti da mu braća nisu pomogla. „To svjedoči onaj koji je bio nazočan.” Nakon nekoga vremena poslana su braća u Forli da prime svete redove. To je bilo 1223. godine. Ondje se među mnoštvom franjevaca i dominikanaca našao i Antun. Kad je došlo vrijeme duhovnoga govora, i braća se sabrala, mjesni je poglavar počeo moliti nazočnu braću iz Propovjedničkoga reda da željnima spasonosna nauka održe govor. Kad je svaki od njih odlučno izjavio da niti hoće niti smije propovijedati bez priprave, poglavar se obratio bratu Antunu. Naredio mu je da sakupljenoj braći rekne ono što mu nadahnjuje Duh Sveti. Braća su se tome veoma čudila, jer su ga više poznavala kao perača kuhinjskog posuđa negoli kao tumača svetopisamskih misterija. Antun se, koliko je mogao opirao svim silama. Nakon jednodušna izvikivanja sviju, počeo je govoriti posve jednostavno.
Kad je u kratkom govoru jasnim izlaganjem mnogo toga mudro iznio, braća su, obuzeta zapanjujućim divljenjem govornika, jednodušno slušala napregnutim ušima. Svi su napokon bili obuzeti svetom utjehom, divili se zasluženoj poniznosti sluge Božjega Antuna i odali priznanje njegovu znanju. Povjerena mu je propovjednička služba, i on ljubitelj samotišta – morao se dati na propovijedanje slave Božje. Obilazio je gradove i utvrde, sela i zaseoke i svima obilno i vatreno sijao sjeme života. Dok je tako revno neumorno obilazio, po Božjoj volji stigao je u grad Rimini na jadranskoj obali. Ondje je našao mnogo onih koji postadoše žrtvama krivovjernih zabluda. Mnogi ga nisu htjeli slušati, čak su mu se izrugivali. Tada Antun stade propovijedati ribama. Na njegove riječi more se uzljulja i ribe pomoliše glave da ga slušaju. Čak su naklonom odavale zahvalnost, dok im on ne zapovijedi da se raziđu. Mnogima je to čudo mnogo značilo, ali je bilo i onih tvrdoglavih koji su još sumnjali. Prema svjedočanstvu Bartola iz Pise, krivovjernik Bononilo se obratio u svezi sa Svečevim čudom kad se njegova mazga bacila na koljena pred Presvetim.
Zadivljen njegovom sjajnom govorničkom vještinom i poznavanjem Svetog pisma, papa Grgur IX. ga je nazvao „Škrinjom zavjetnom“. Kao što je Škrinja zavjetna u sebi pohranjivala dvije ploče s deset zapovijedi, tako je Antun u svome pamćenju i u svome srcu pohranjivao sve riječi Staroga i Novoga zavjeta.
Nakon područja Romagne odlazi u Bolognu, zatim u Francusku u Limoges. Ponovo se vraća u Italiju kao provincijalni ministar sjevernih područja, gdje propovijeda u Vercelli i u mnogim drugim mjestima. Godine 1230. nalazi se u Asizu, pa u Rimu i napokon u Padovi gdje nastavlja „Nedjeljne govore“, a zatim isto tako pripravlja „Blagdanske govore“. Dok se tako bavio korisnim poslom za svoje bližnje, već je pred vratima bila i korizma. Tada ga je zahvatio takav propovjednički žar da je odlučio tijekom četrdeset dana kroz sve dane korizme, propovijedati. To je bilo u korizmi 1231. godine i prvi put u Crkvi, da su održane svakodnevne svakodnevne korizmene propovijedi što je bilo od velikog katehetskog, pokorničkog i društvenog značenja. Propovijed je imao svaki put u drugoj crkvi. Padova je Antunove najživlje apostolske aktivnosti imala zajedno s katedralom 55 drugih crkava. Gotovo nebrojeno mnoštvo naroda dolazilo je iz obližnjih gradova utvrda i sela padovanske okolice s najvećom pobožnošću slušati riječ života, jer mu Antunov nauk predstavljao čvrstu nadu spasenja. Bilo je to pravo čudo!
Budući da je bio čovjek slabašna tijela, bolest ga je morila još od puta u afriku, rad ga je toliko iscrpio tako da mu ni hrana ni odmor nisu bili ni od kakve koristi. Odlučio je, bar na kratko, prekinuti propovijedanje. Napustio je mnoštvo i tražio samotna mjesta, te se radi mirne samoće povukao u mjesto Camposampiero.
Dok je jednoga dana razgledao privlačnu ljepotu toga mjesta odlučio je načiniti sebi ćeliju na velikom orahu sa šest ogranaka koji su se protezali prema nebu i stvarali krunu od granja. U toj je ćeliji na orahu provodio samotnički život, posve se posvetivši svetoj kontemplaciji. Bila je to kuća njegovog posljednjeg boravišta među smrtnicima u kojoj je pokazao kako se uzdiže prema nebu i kako mu se približava. Kada je je jednog dana na glas zvona silazio iz ćelije da s ostalom braćom ruča, najednom su ga počele ostavljati tjelesne snage. Braća su ga pridržavala kod stola, ali se on srušio na ležaj. Znao je da mu se približio svršetak pa je zamolio braću da ga odvedu u Padovu k Svetoj Mariji, da ne bude na teret ovoj braći. Na putu su se zadržali u Arcelli, jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo i bolest je postala sve žešćom. Pošto se nakon kratka odmora ispovjedio i primio sveto odrješenje, počeo je pjevati himan na čast Presvete Djevice. Kad je to dovršio, oči je upravio prema nebu i zanesenim pogledom gledao u daljinu. A kad ga je brat koji ga je pridržavao zapitao što vidi, odgovorio mu je: „Vidim svoga Gospodina!“ Zatim je s braćom otpjevao svih sedam pokorničkih psalama, nakon toga je bio na životu još oko pola sata, a onda mu je napokon presveta duša oslobođena tamnice tijela, utonula u ponor blistava sjaja. To je bila u njegovoj 36. godini života, 13. lipnja 1231. godine.
Čim se pročuo glas o njegovoj smrti, nastalo je klicanje po cijeloj okolici: „Umro je sveti otac, umro je svetac!“ Njegovo sveto tijelo nakon dosta nesporazuma, jer ga nitko nije htio dati od sebe, a i sestre klarise molile su da ga ostave kod njih budući da ga nisu mogle vidjeti i slušati za života, pa neka ga bar imaju kod sebe – bilo je preneseno po njegovoj želji, u crkvu Svete Bogorodice Marije gdje je s dužnim poštovanjem sahranjeno. Još za njegova života njegovim zagovorom događala su se mnoga čudesa, a poslije njegove smrti svakim danom ih je bivalo sve više. Narod je hrlio njegovu grobu sa svih strana i danju i noću, pojedinačno i u procesijama, pokornički sa zapaljenim svijećama. Nepunu godinu dana nakon njegove smrti papa Grgur IX. proglasio ga je svetim i to u Spoletu na blagdan Duhova 30.V.1232. godine.
Danas mnogi smatraju svetost nečim što je moguće samo za „izabrane. Istina je da je u svakom svecu na poseban i izvanredan način na djelu predusretna milost Božja, ali je isto tako istina da je i svaki kršćanin pozvan na svetost. Upravo je stoga potrebno bolje – poznavati živote svetaca. Iz njih se dade otkriti kako ni sveci nisu živjeli u nekim povlaštenim situacijama života. Oni nisu raspolagali povlaštenim sredstvima kršćanskog života, nego su jednostavno svoj život živjeli nadahnuti Evanđeljem. Za nas kršćane svaki je svetac najprije dar Božji, a budući da su Božji darovi neopozivi, sveci nisu samo dar Crkvi svoga vremena, nego Crkvi svih vremena. Možemo bez pretjerivanja reći da je sv. Antun Padovanski najomiljeniji svetac svijeta, miljenik Božji koji je i danas prisutan u životu kršćana i nekršćana, vjernika i nevjernika, jednom riječju: „svetac svega svijeta”.
Fenix-magazin/MD/Župa sv. Antuna Padovanskog