Na mail redakcije Fenix-magazin stiglo je pismo Fenixove čitateljice L. M. koja piše o svom dolasku u Njemačku i svojih prvih pet godina u ovoj državi. Čitateljica je zamolila da njeno pismo objavimo u cijelosti, bez navođenja punog imena i prezimena.
Evo što je napisala:
Za ovo što ću vam napisati nije bitno moje ime i prezime, već mi je bitno da mladi ljudi koji iz Hrvatske shvate da Njemačka nije obećana zemlja, ali isto tako da je u njoj moguće dobro živjeti. Kako će vam biti to ovisi samo o vama koji dolazite.
Podrijetlom sam iz jednog malog mjesta u Hercegovini, no studirala sam, živjela i radila u Zagrebu. Prije odlaska u Njemačku imala sam posao u jednoj banci u Zagrebu, bila sam u Sektoru financija i računovodstva i imala relativno dobro plaćen posao. No, upoznala sam supruga i nakon pola godine od udaje sam se preselila k njemu u Frankfurt . On radi kao kuhar u restoranu, i iako sam ja u Zagrebu imala bolji posao, njegov je ovdje bio puno bolje plaćen. Zbog toga smo i odlučili da ću ja doći k njemu u Njemačku.
U početku mi je bilo zanimljivo, ali nisam znala njemački jezik. Upisala sam tečaj, ali na tom tečaju ne možete tako brzo naučiti njemački jezik. Tek osnove jezika, a za bolje govoriti morate se kretati u društvu Njemaca kako bi jezik i naučili. A ja sam nažalost više bila u stanu a kad bi izlazila bila bi s našim ljudima. Jednog dana suprugova sestra mi je ponudila da idem s njom raditi tri -četiri sata dnevno, odnosno, tzv. Mini job koji podrazumijeva plaću od nekih 450 eura.
Trebale smo svaki dan čistiti jednu školu. Nije to neki težak posao, ali nije dobro plaćen. No, za one koji baš nemaju novca ili koji tek dolaze pa nemaju nikakav posao, dobro je prihvatiti i takav posao. Ja sam imala nešto svoje ušteđevie, a i suprug je imao dobru plaću, tako da meni nije bilo nužno to raditi. No, bilo mi je neugodno odbiti jer sam sjedila kod kuće i dosađivala se, a i bilo me sram reći da neću.
I tako sam prihvatila, ali rekla sam joj da ne želim da itko zna što radim. U Zagrebu sam imala odličan posao, povremeno sam radila i kao PR menadžerica za neke tvrtke, kretala se u društvu pjevača i poduzetnika, a sad sam došla u Njemačku čistiti. Pogodilo me to, a kako se bližio prvi radni dan, ja sam sve više osjećala tjeskobu.
Nakon tog prvog radnog dana, večer sam provela plačući. Svima je moje razmišljanje bilo smiješno, vjerojatno su mislili kako sam uobražena, ali meni je to čišćenje bilo kao da sam izgubila neko svoje viđenje vlastite budućnosti.
Tu školu je čistilo nas dvadesetak. Nema odakle nas nije bilo: Sirijaca, Marokanaca, Bošnjaka, Talijana, Turaka…. Imali smo i šeficu, Talijanku koja je samo sjedila i ispijala kavu sa školskog aparata. Na prvom razgovoru me upitala što sam radila u Hrvatskoj a kad sam rekla što, samo me pogledala i nasmijala se. Mislim da me u tom trenu odlučila maltretirati, odnosno postaviti na mjesto za koje je mislila da mi pripada.
Davala mi je najteže poslove, stalno predbacivala da ne čistim dobro, a nekad bih morala jedan razred počistiti i dva puta jer je zaključila kako nisam dobro očistila. Bilo me je sram čistiti hodnike kad bi nailazili profesori ili oni koji su pohađali tu večernju školu. Stalno sam i svakome imala potrebu reći što sam radila u Hrvatskoj i koji sam studij završila, valjda kako ne bi mislili da sam neobrazovana. Što sam se ja više sramila, Talijanka me je više maltretirala. S podrugljivim primjedbama na račun mog života u Zagrebu počela je i suprugova sestra.
I tako je to trajalo nekih pola godine, a onda sam zatrudnila. No, unatoč tomu ostala sam raditi. Rekla sam šefici Talijanki, a ona je na to samo rekla, kako su i druge trudne radile. Nisam očekivala da imam povlašteniji tretman, samo sam joj rekla da zna. No, ona kao da me htjela još više poniziti ili dati mi više posla. Jednom je rekla: “Nije ti ovo banka u Hrvatskoj”. Pitala sam je što misli time, a ona je odgovorila da neka ne mislim ako sam trudna da mogu manje raditi.
Nije ništa bolja bila niti prema starijem čovjeku s Kosova koji je trebao počistiti puno više nego je to mogao u ta tri sata, pa je često znao dovesti suprugu da mu pomogne. Neke Talijanke koje su tu radile imale su privilegiju uzeti sat vremena i ispijati kave sa šeficom.
Sve sam ja to nekako izdržavala, pa i kad mi je dala da školske hodnike poliram strojem, što jedna trudnica ne bi smijela raditi jer je stroj težak. Prešutjela sam i kad mi je jedan čovjek iz BiH, koji je tu radio već nekoliko godina, došao pomoći. Rekao mi je kako nitko osim mene ne vraća stolice koje smo prethodno podignuli na školske klupe, već da to školarci sutradan sami rade. Talijanka je meni rekla da to moram sama.
No, nisam mogla prešutjeti kad mi je nakon što sam došla s potvrdom od svog liječnika, na kojoj je jasno pisalo da ne smijem raditi teže poslove zbog rizične trudnoće, kazala kako moram ostati još petnaest dana koliki je otkazni rok. Tad sam joj rekla sve što mi je bilo na srcu i otišla. Nisam je više nikad vidjela, niti se vratila u tu školu.
Poslije tog iskustva sam učila njemački “kao luda”. Godinu dana nakon što sam rodila, zaposlila sam se u jednu trgovinu, i opet na mini job, jer zbog djeteta nisam mogla drugačije. Tu sam ostala dvije godine, što mi je pomoglo da usavršim jezik, a potom sam pronašla posao koji mi odgovara. Radim kao menadžerice za jedan veliki restoran za koju dogovaram s klijentima posao oko vjenčanja, seminara (jer u sklopu restorana je velika dvorana), catering za razna događanja, … često nas angažiraju i Hrvati iz Frankfurta i okolice.
Ni ovaj posao nije nešto previše plaćen. Zaradim oko 1.500 eura mjesečno, ali sam napokon zadovoljna. S tih 1.500 eura ne bih mogla preživjeti u Njemačkoj da sam sama, ali ako u kuću dolaze dvije plaće, onda je to prihvatljivo.
Htjela bih poručiti Hrvatima koji dolaze u Njemačku neka se dobro pripreme. Jer ako previše očekuju, razočarat će se. Ako se prepuste onome što im se nudi, propast će. Ali, ako se bore, u Njemačkoj će uspjeti. Ali za to će im trebati znatno puno više rada i odricanja nego da su ostali i radili u Hrvatskoj.