Doselili su neki prije 50 i više godina u Slavoniju, Požegu, Jakšić, Tekić, Buk, Svilnu Resnik, Pletrenicu i brojna druga mjesta u Požeštini i okolici. Ostavili su svoju rodnu grudu koju u svom srcu i danas nose. Mnogi pate za svojom Ramom, svojim rodnim krajem, iako im je u nekom pogledu lijep život u Slavoniji. Svoju žudnju za rodnim zavičajem utažuju na razne načine kako je samo njima znano jer teško se zaboravlja gruda s koje si potekao i zemlja na kojoj si odrastao unatoč tomu što u tom vremenu život nikoga nije mazio niti pazio. Gnjeo te i proganjao na sve načine tadašnji režim, strah u kosti zavlačio, na djeci se mnogim roditeljima osvećivao, a i roditeljima na djeci….tada je to išlo u nedogled. I što je na kraju ramski čovjek mogao učiniti….napustiti svoju rodnu grudu i otići u nepoznato, otići tamo gdje je mislio da će mu biti barem malo bolje, život dostojan čovjeka.
Kako bi upravo dokazali da nisu zaboravili svoj kraj i zavičaj veliki broj doseljenih iz Rame njeguju svoje običaje i tradiciju prisjećajući se i onih svijetlih dana kojih je tada bilo rijetko u njihovim životima, prinosi Ramski internet portal www.rama-prozor.info
Možda će mnogi osuditi isticanje jedne osobe-pojedinca, ali kao čovjek koji ima pero u ruci, koji je novinar i prati razna i brojna zbivanja-događanja s pravom u punom odgovornošću može istaći Juru Vidakušića koji živi u Pleternici i reći da je pravi čuvar običaja i tradicije svoga kraja koji ne dozvoljava da njegov rodni kraj padne u zaborav. Sve to čini okupljajući oko sebe svoje zemljake, i mlado i staro, te zajedno s njima na poseban način dočarava kako se nekada živjelo u Rami, koji su to običaji koje su „neki“ sve to ramskom čovjeku oteti kako bi sve otišlo u zaborav.
Kakvi su uskršnji običaji u Rami bili nekad, a kod nekih i sad pokušala je kroz priču dočarati Ruža Faletar, rođ Bošnjak s Orašca koja je odrasla, kako je rekla na ramskoj planini. Iako joj je 85 godina još uvijek je vitalna, baka i prabaka. Ona se odlično sjeća svoga djevojaštva i života u Rami, a sa svojim nevistama, starijom Anđom Marincl, rođ. Pavličević i mlađom Danicom Vidakušić ispričala nam je i prikazala uz ostale članove Zavičajnog KUD-a Rama sve običaje „o Uskrsu“.
– Od početke korizme najviše se išlo u crkvu, a ništa više pareno nismo nosili, sve smo nosili bijelo, zbog žalosti, jer se Isus za nas patio i mučio. Na Cvjetnu nedjelju brali smo ljubičice, zajedno s djecom, i onda bi se umivali u vodi s tim cvijećem, da budemo ljepši i mlađi. Na Veliki četvrtak, oni koji su imali obvezu čuvali su ovce, a neko je radio kod kuće. Čobanica je bila ova moja starija nevista, a običaj je bio kad se koja ovca ojanji da se kući donese to janje, svojoj komšinici ili kumi, koji su ih nagradili za Uskrs s nekim poklonom. Na Veliki četvrtak molile su se molitvice, njih 100 – priča baka Ruža.
„Oj dušice grišna, budi, budi čista, kada budeš putovati, dugim putem uskim klancem, srest će te duh nemili, duh nečisti. Pitat ćete dušo moja je si moja ili božja. Nisam tvoja već Božja, ja sam rekla Bogu doći … – izrekla je molitvu nevista Danica te pojasnila da su tako tražili milost Božju.
-Za Veliki petak molila se druga molitvica, također sto puta. Svako selo imalo je svoju molitvu, a kako Ramci tada nisu bili pismeni, molitve su se prenašale od usta do usta, na nove generacije. Za sve je bila zadužena najstarija baka u kući, koja je sve ostale učila vjeri i molitvi – dodaje baka Ruža i nastavlja kako se kuća pred Uskrs čistila, očistile se „dolafe“ kuhinjski kredenc, drvene kašike i posude Mijenjale su se slamarice, donosila „taze“ slama i prekrivači, a spremala se i posebna roba za Uskrs.
– Cure su dugo pripremale „taze“ robu, kad bi je obukle, a posebno obukle „ćurdiju“ i stavila „terkije“ cura je tada bila za udaju. To je obično najavljivano za Uskrs. Žene i bake su nosile nošnju koju ja imam i danas a naslijedila sam je od svoje mame. Na terkiji je najstarija žena u kući nosila i ključ, od „ajata“ prostorije gdje se čuvala hrana za cijelu kuću, dok su djevojke na terkiji nosile ključ od svog sanduka, koju su punile ručnim radovima, tkanjima i spremale se za udaju – kaže baka Ruža, dodjući kako se cijelo to vrijeme u Rami pravo postilo, samo o kruhu i vodi, a ne kao danas, kada je za post dozvoljeno puno toga.
– Hranu na posvetalicu nosili smo do crkve na Šćitu, mnogima je to bilo daleko, a nosilo se u krpenim torbama. Nosila se samo pogača na kojoj je bio urezan križ, a ostala se hrana nije nosila. Kad se donijela pogača s posvete tek onda se u kući kidala pogača, no niti jedna mrvica nije smjela pasti na pod, jer to je sveto Isusovo tijelo. Svako je morao pojesti dva tri kusa. Tek onda se jelo dalje, suha ovčetina se narezala na stol, suhi sir iz drvene kaćice, te razne pite, a ona sa mesom zvala se burekuša. Za ručak se na ognjištu kuhao kiseli kupus sa suhim mesom koji se postavljao na „čanak“, a svi su ga jeli zajedno s drvenim žlicama. Baba bi dijelila meso, a kupusa je bilo dosta za sve. Pila se ramska rakija, a pravili su se uštipci i šmage – žalosnim je glasom prepričavala baka Ruža običaje koje ni dan danas nije zaboravila.
Danas Zavičajni KUD Rama iz Pleternice po sjećanjima svojih članica izvodi i prikazuje stare običaja na smotrama folklora, a posebno na smotri „Čuvajmo običaje starog zavičaja“ kojoj su domaćini upravo Ramci.
Po prikazu uskrsnih i drugih običaja Ramci su poznati u Slavoniji, a i šire. Gotovo da se ne mogu odzvati na sva gostovanja koliko su traženi i prepoznati kao vjerni čuvari tradicije rodnog kraja.
