Baudelaire, pjesnik u čijim stihovima mladi i danas nalaze utjehu za razočaranost svijetom

Danas je 195. godišnjica rođenja Charlesa Baudelairea,velikog francuskog pjesnika koji je sa svojim najpoznatijim djelom,  jedinom zbirkom poezije “Cvjetovi zla” ili ” Cvijeće zla”  otvorio put modernoj poeziji, čuvajući stare forme, a opet unoseći novine. Zbirka se može  prevesti i kao Cvijeće patnje, originalno “Les Fleurs du mal”.

Francuzi ga vole prikazivati kao izmučenog čovjeka, koji je sinonim za spleen, boheme i Pariz. Njegov je život bio boemski, zapravo tužan, ali to je valjda sudbina svih dobrih pjesnika.

Kao potpuno neshvaćeni avangardni pjesnik s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće Charles-Pierre Baudelaire, postao je jedan od nezaobilaznih pjesnika, umjetnika i idola mladih ljudi, posebno druge polovice XX. stoljeća, koji su u njegovim, mržnjom i očajem natopljenim stihovima pronalazili utjehu za razočaranost prema društvu. „Odavno je već uobičajeno da se od toga francuskog pjesnika broje godine moderne ere europske poezije.“

Život je vidio kao vječnu suprotnost između ljudskog i božanskog, uzvišenog i banalnog, dobra i zla, ljubavi i smrti. Čovjek je razapet između stremljenja Bogu i onog nagonskog, animalnog u sebi, a to je izražavao oksimoronima, paradoksom i apsurdom. Pored najpoznatije zbirke „Cvjetovi zla“, izdvajamo još „Limb“ (1851.) i „Spleen Pariza“ (1869.). Danas se njegova djela ubrajaju među najprevođenija djela svjetske književnosti. Taj neshvaćeni i osuđivani pjesnik koji je 31. kolovoza 1867. godine, u četrdesetoj godini života napustio svijet, u svojim pjesmama nije štedio nikoga i vrlo često je izrugivao slabosti, poroke i nesreću života. Pri tome nije štedio ni samoga sebe. „Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdim da Pariz nikada nije bio pravedan prema meni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem, kao ni platili novcem, ono što mi se duguje…“

Suglasja

Onaj što mu misli, dok se jutro zari,

Slobodno ko ševe krile kojekuda,

Što je nad životom i shvaća bez truda

Čak i govor cvijeća, govor nijemih stvari.“ (Uznesenost)

„Dođi, lijepa mačko, u krilo mi skoči,

Al uvuci pandže svojih šapa,

Daj da gledam dugo tvoje lijepe oči,

Gdje se ahat sa metalom stapa.“ (Mačka)

„Mirisi su jedni ko put dječja svježi,

Ko polja zeleni, slatki ko oboe,

A drugi pak bujni, razbludni i teži.“

ALBATROS