Reporterka portala MojaHrvatska.Vecernji.hr Tea Dimić, koja odnedavno živi u gradiću Tainan na jugu otočne države Tajvan, poslala je zanimljivu i nadasve lijepu priču o dobrim ljudima iz te daleke zemlje. Pročitajte kako život ljudi na Tajvanu i prisne odnose među ljudima doživljava i vidi jedna Hrvatica.
Kad sam prije tjedan dana kupovala bočicu vode i bananu u jednom od mnogih 7/11 dućana, tražeći novčanik na dnu torbe našalila sam se s mladom, strpljivom prodavačicom: “Što ako nemam novca za platiti?”
Razvukla je iskren osmijeh i odgovorila: “Nema problema, imam ja i mogu platiti umjesto tebe!”
Njena reakcija ostavila me bez teksta. Način izgovorenog, brzina kojom je ponudila pomoć i ozbiljnost situacije, smeli su me na nekoliko trenutaka.
Držeći pronađeni novčanik u ruci i birajući kovanice koje je inače teže razlikovati, pokušala sam joj se zahvaliti na dobrodušnosti prema potpunom strancu “u nevolji”. Troje ljudi iza mene nije reklo niti riječ, iako su možda žurili na posao. Nitko nije nervozno uzdisao u mom smjeru.
Kada kiša padne u većini slučajeva ovdje izgleda kao opći potop, pogotovo ako se voziš na motoru. Ne samo da si mokar poput miša, nego i silina udaraca kapljica po tijelu nije ugodna.
Kabanicu i kišobran možeš kupiti na svakom uglu, ali nekad ne stigneš pa odlučiš pokisnuti. U takvim slučajevima uvijek se nađe netko pokraj mene tko ima taj komadić plastike spasa viška i bez razmišljanja ponudi pomoć.
“Uzmi, bez brige, imam još jednu. Dok dođeš do prvog dućana već ćeš ionako biti mokra! Uzmi ju i pazi na sebe dok voziš!”
Nema riječi kojima bih mogla iskazati zahvalnost u takvim trenucima.
Ostati bez goriva u skuteru nasred ceste? Nećeš morati dugo čekati da ti netko priskoči u pomoć, a ako se nitko ne ponudi sam, jedna od tri osobe kojoj ćeš se obratiti otići će do crpke, donijeti litru benzina i čekati dok ne pokreneš vozilo.
Takvih primjera imam i previše za podijeliti, trenutaka u kojima svaki put ponovno vidim, shvatim i osjetim osobnost ove nacije. To su Tajvanci. Smireni, uslužni, dobroćudni, spremni pomoći, nasmiješeni, sramežljivi, ponosni, ponekad strašljivi i vrlo pozitivni ljudi.
Uvijek uspoređujem sve ono što doživim vani s onime što (ne) doživim u Hrvatskoj. Jednom pomislim da bi isto tako reagirali i naši ljudi, a drugi put pak potpuno suprotno – ovo se nikad ne bi dogodilo u domovini. Ne mislim ništa loše kad to kažem, ali usporedbama nema pomoći.
Mnogi prijatelji i poznanici kojima govorim o ovakvim situacijama kažu da je to samo zato što sam strankinja, bjelkinja, jer pričam engleski i žele mi se pokazati boljima nego što to uistinu jesu.
U redu, možda, prihvaćam i takav pogled na stvari, ali i dalje želim vjerovati kako su oni zaista dobri prema svima!
Tajvanci, s kojima razgovaram i dijelim svoja iskustva, za razliku od lokalnih stranaca, kažu da je to jednostavno tako.
Potvrđuju ono u što i sama vjerujem, kako su njihovi ljudi posebni prema svakom čovjeku koji zatreba pomoć!
Oni vjeruju da se dobro dobrim vraća, vjeruju u karmu, vjeruju u pomoć koja će nekome promijeniti dan, dok njima neće oduzeti puno energije, vremena ni novca.
Svi roditelji “moje djece” uvijek mi nude hranu, piće ili štogod trebam. Često spakiraju tajvanske specijalitete za doma!
Toliko toga uvijek ponude da mi je neugodno prihvatiti, ali to je način na koji se ovdje iskazuje zahvalnost i pokazuje privrženost prema osobi koja radi s tvojim djetetom.
Potrude se najbolje što znaju i mogu kako bi se osjećao prihvaćeno, ali kad to naprave potpuno nepoznate osobe, bez očekivanja nečeg zauzvrat, bez kalkulacije i puno razmišljanja, osjećaj zahvalnosti nebrojeno je puta jači!
Možda nisam dovoljno objektivna, niti to želim biti, možda je u mojim očima trava iz ovog dvorišta još uvijek zelenija nego u onom prethodnom iz kojeg sam došla. I neću ostati dovoljno dugo da se to promijeni, što je sasvim u redu!
Neću ostati dovoljno dugo kako bi upoznala i loše strane života na ovom mjestu, zbog čega ću ga uvijek smatrati sigurnim odredištem za povratak, ako bude trebalo. Samo lijepa iskustva brojim i nadam se da će se tako i nastaviti.
Fenix/IM/MojaHrvatska.Vecernji.hr