Deveti dan svoje avanture Blago Džajkić je odlučio provesti u Splitu. Družio se sa mlađim, ali i malo starijim Splićankama. Kaže, i jedne i druge su ga oduševile. Jer one su najlipše žene na svitu. Zašto? – Zbog klime, hrahe, načina života, sunca zbog gena, ali i lipog vrimena – kažu Lucija Manđarić i Snježana Dunđer.
One su gimnazijalke, govore četiri jezika, a ono što nikada ne smiju zaboraviti kod kuće su naočale, ili po splitski “cvike”. – I po liti i po zimi, kiši i buri, cvike su neizostavan ukras Splićanki – smiju se.
To je poput tradicije, slaže se i Mirjana Kovačević te ističe kako su Splićanke definitvno najlipše cure na svitu.
Jesu li ili nisu, o tome bi svaki grad, mjesto i država mogli raspravljati, ali ono što je sigurno jest da sve nose naočale.
Vinka Pištalo ima drugačije mišljenje na tu temu. Smijući se kaže: “Bit će da je to zato da prekriju u očima koliko su noć prije tulumrile”
– Njena prijateljica Marija Kantić tvrdi da na ljepotu utječe podneblje, geni i prehrana. Bitno je i puno spavati – prepričava Blago.
Blago Džajkić i trener Hajduka Damir Burić – Dinamovac hvali Hajdukovca
Grad pod Marjanom ga se dojmio i zbog zgodnih Splićanki, ali i nogometa. U duši Dinamovac, htio je pošto poto na Poljud. Ipak, ne samo iz znatiželje, već i zbog Damira Burića, novog trenera Hajduka koji je 27 godina proveo u Blaginom Freiburgu. Burić je inače Splićanin, po povratku u rodni grad su mu govorili da je stranac u vlastitom gradu, “Nijemac” koji zna hrvatski, zapravo splitski.
Igrao je za Waldhof Mannheim, FC Ingolstadt, SC Freiburg i Borussiju Mönchengladbach. Trener je s diplomom Hennes-Weisweiler Akademije u Kölnu, a svoj prvi trenerski posao odradio je u Ingolstadtu gdje je s 26 godina bio trener-igrač.
Freiburg mu kaže nedostaje: – Freiburg je moj drugi dom. U Splitu mi je dobro, volim Hajduk, volim Split, ali uvijek mi je drago doći u Freiburg – rekao je Blagi.
– Skoro mi je “pobjegao”. Došao sam na teren u trenutku kad je autobus s igračima odlazio i on je ipak zaustavio autobus i došao par minuta popričati i fotografirati se – hvali Blago Damira.
A kad Dinamovac hvali Hajdukovca, e to ne znamo jel dobro ili loše….
Kako bilo, malo kasnije donosimo zanimljive, ovaj put splitske avanture Blage Džajkića. Čeka vas iznenađenje
Dosadili su više i Bogu i čovjeku s tim prepucavanjem oko ustaša i partizana
Osmi dan Blagine avanture se nastavlja. Prešao je danas na “jedvite jade” 86 kilometara. Krenuo od Šibenika, preko Primoštena, Rogoznice, Svinica, Marine, došao u Donji Seget, Trogir, Kaštela, Solin i “parkirao” se u Splitu.
Nije mu bilo lako jer se borio i s kišom i vjetrom. U Primoštenu ga je “uhvatio” prolom oblaka pa je morao napraviti dužu pauzu. No, nije to bilo na štetu, jer je Blago putem upoznao Tomislava Škaru koji ima pečenjarnicu pa se naš avanturista mogao okrijepiti čevapčićima i svinjetinom.
U to koliko mu je to baš bilo pametno za nastavak puta, nećemo ulaziti.
No, Tomislav mu je odmah našao i smještaj u Splitu i to kod poznatog bivšeg igrača Hajduka Zorana Vulića.
– Dotakli smo se raznih tema, od sporta do politike. Baš kako to u Dalmaciji inače i bude. Tomislav je ispričao ono što većina ljudi u Hrvatskoj i izvan nje misli – kaže Blago
A Tomislav kaže: -Sve bi bilo dobro da ovi političari malo stanu na loptu. Pa dosta ih je više. Više su dosadili i Bogu i čovjeku s tim podjelama i prepucavanjima tko je bio ustaša, a tko partizan. Neka nas, brate, puste da radimo, da zaradimo i živimo u svojoj zemlji, da ne moramo u tuđinu.
Istina, naši političari se u posljednje vrijeme više zabavljaju time tko je bio, što je bilo, kud i kako, nego kako će njihov narod, bio lijevi ili desni, preživjeti mjesec.
Kako zna i umije preživljava Josip Jakin iz Karlovca, koji je Blagu svojim kombijem pretekao na cesti, a onda se dogodilo ovako:
– Čujem nešto puče. Odvojio se kotač od kombija, a vozač je morao stati. Upitao sam ga, treba li pomoć, a on će: Ne trebam.
Dobro, kažem ja. Vidim vijci po cesti, a on traži kotač i nikako ga pronaći. Čudi se, gdje mu je, i kažem mu na krivoj strani tražite. Ma, kakvi, kaže on. Vidio sam na desnom retrovizoru, da je desno odletjelo. Nema logike, kažem mu, kad ste izgubili lijevi kotač.
I tako smo se neko vrijeme “dokazivali” tko je u pravu, a onda je ipak prihvatio pomoć i dao mi da dižem auto, dizalicom. Čak me je fotografirao. Potom je nazvao kolegu koji se nije mogao načuditi kako se to dogodilo, a ja se nisam mogao načuditi kako nije i ranije jer je kombi bio prepun starog željeza. Malo kasnije, čujem netko me zove, kad ono moj prijatelj iz Rogoznice Ante Vukadin. Koje li slučajnosti, da se
baš tu sretnemo. Otišli smo na piće, a onda sam se zaputio u Split. I napokon se dokopao Splita i smještaja. Sutra mi je slobodan dan, ostajem u Splitu, a dolazi mi i supruga pa sam uzeo slobodno – kaže Blago.
Hoće li mu baš biti slobodan dan uz suprugu? E, to doznajte u nastavku……
BLAGO DŽAJKIĆ Vratili se iz Njemačke u Zadar, ali im je teško
Sedmi dan, fotoreporter Blago Džajkić u svojoj avanturi se borio s kišom i vjetrom. Jutros je krenuo s zadarskog Borika, prošetao se poznatim zadarskim Pozdravom Suncu, koji danju upija sunčevu svjetlost a zalaskom sunca uključuju se rasvjetni elementi ugrađeni u krug te proizvode iznimno dojmljivu svjetlosnu igru. U kromirani prsten, koji okružuje ploče s fotonaponskim modulima, upisana su imena zadarskih svetaca. Pokraj njihovih imena i datuma blagdana upisana je deklinacija Sunca sjeverno ili južno od ekvatora, visina Sunca u meridijanu na taj datum i trajanje dana na taj blagdan, čime instalacija postaje svojevrsni kalendar.
Brojni su turisti u Zadar došli samo zbog Pozdrava Suncu i Morskih Orgulja koje proizvode zvug Labiumi zviždaljki.
Blago se javio i fra Alojziju Duvnjaku koji je preko 25 godina bio na službi i Freiburgu, a iz Freiburga je otišao prije 8 godina. Sada živi u samostanu sv. Mihovila u Zadru.
– Bilo mu je drago što sam ga posjetio i što može čuti novosti o svojim Hrvatima iz Freiburga – priča Blago.
Nakon fra Alojzija, Blago se uputio obitelji Krakan koja je dugo godina živjela u Frankfurtu. Podrijetlom su iz Tomislavgrada, ali su napravili kuću u Zadru i baš poput svih gastarbajtera htjeli se vratiti u domovinu. – Spruga se i nije baš naviknula na Zadar, nedostaju joj djeca i unuci koji su u Frankfurtu – kaže Blago.
U Franfkfurtu je obitelj Krakan provela četrdesetak godina, sad su u mirovini, ali na miran život, teže se naviknuti kad su djeca daleko.
Nakon tog posjeta, Blago je nastavio prema Bibinjama, prošao Sukošan, Sv. Petar, Sv. Filip i Jakov, Biograd na Moru a u Kakmi posjetio obitelj Soldo, prijatelje svojih roditelja, a onda se zaustavio u povijesnoj Vrani.
Tamo se nalaze ostaci templarskog grada i Maškovića han. Posjed templara datira iz 12. stoljeća. Obiluje mističnim pričama koje bi zasigurno seljani odlično ispričali da ih kiša i vjetar nisu utjerli u kuće.
Prvo veleposlanstvo Vatikana
Maškovića han – turski karavansaraj, najzapadniji preostali turski spomenik. U blizini Vranskog jezera ostaci su grada Vrane iz srednjeg vijeka.
Spominje se već u 9. stoljeću. U Vrani je bio prvi benediktinski samostan, zatim su došli templari, a poslije njih Ivanovci . Vrana je bila prvo veleposlanstvo Vatikana, politički moćni vranski priori određivali su nerijetko sudbinu kraljeva. Ovdašnji dječak Jusuf Mašković uspeo se do admirala – zapovjednika flote moćnog Turskog carstva, a u rodnom je mjestu izgradio han.
Nakon Hana i Vrane, Blago se zaputio prema Pakoštanima, Dragama, prošao Vodicei stigao u Šibenik te obišao stari šibenski grad.
– Prošao sam danas 98 kilometara, bilo mi je najteže jer me cijelo vrijeme pratila kiša i jako jugo. A ni ljudi nije bilo uz cestu, pa nije ni zanimljivo kad nema ljudi – kaže Blago.
Naš fotoreporter je prešao pola puta, a večeras spava u Šibeniku. Poslao je i fotografiju apartmana, odnoso kupaonice. E pa sad ne znamo bi li to gledali kako starinski štih ili…..
Makar je pogled iz apartmana dobar…….
BLAGO DŽAJKIĆ Kad vidiš da su čovjeku potekle suze, shvatiš kolika je njegova bol
Šesti dan Blagi Džajkiću bio je i najemotivniji. Krenuo je jutros iz Barić Drage, prošao Starigrad, Maslenicu, Posedarje, Ražanac, Vrsi, Nin, Zaton, stigao u Zadar, prešao 85 kilometara. Ali, zaustavio se u zaseoku Milovci kod Starigrada i na autobusnoj stanici proveo dva puna sata sa didom Milom Milovcem.
On mu je pričao o sovm životu, a Blago je shvatio koliko je težak život imao, a opet se raduje svemu. -Čini nam se ponekad da su nam problemi neriješivi, smeta nam i ono njemačko kišno vrijeme, ali kad čovjek zaviri u sudbinu drugog čovjeka, shvati da se zamara oko nevažnih stvari – kaže Blago.
I baš to govori dida Mile. – Čovjek se ponekad pravi da ne vidi, a dobro sve vidi. Možda je i bolje tako, tko zna – kaže Mile.
Mile ima 85 godina. Već je 65 godina u braku, a ima dva sina i kćer, ali najmlađi sin koji ima 54 godine mu je bolestan. – Najteže je gledati svoje dijete bolesno. Mislim da je to teže nego da je mrtvo. Bolest mog sina je moja najveća bol – kaže did Mile, a dok priča, suze mu teku niz lice.
– Tek kad vidiš drugog čovjeka kako plače, čovjeka koji i nakon toliko godina života sa bolešću svog djeteta, zaplače dok o tome priča, shvatiš kolika je bol tog čovjeka – kaže Blago.
Mile je Blagi ispričao gotovo cijeli svoj život. A cijeli je život bio pastir, čuvao je ovce po Velebitu. – Kad sam bio dijete, vodio sam ovce na ispašu, a majka bi mi pripremila nešto za objed, ali meni je to bilo malo. Pojeo bih to u dva kilometra hoda, a trebalo je biti cijeli dan s ovcama. Bio sam toliko gladan, da sam, kad sam ugledao kozu na jednoj kamenoj ploči na Velebitu, odlučio posisati njeno mlijeko. Danas bi to izgledalo strašno, možda je i onda, ali glad je tjerala. Kasnije, kad sam se oženio i dobio svoju djecu, poveo sam djecu na to mjesto na Velebitu, donio puno hrane i ispričao to djeci. Ostavili smo hranu za sve životnje koje tuda prođu da imaju jesti – ispričao je dida Mile sa suzama u očima.
Nije bilo uopće krvi
Kaže kako je kroz život uvijek hodao časno. – Nikada nisam nekome dao trusku ( šamar) niti sam je od ikog dobio – ponosno će dodajući: – Nije ni prije bilo lako živjeti. Nismo imali ni obuće. Sjećam se da smo hodali bosi i imali toliko krutu kožu na nogama da kad bi se uboli ili porezali krvi ne bi uopće bilo – prisjeća se.
Ispričao je kako je čovjek koji je imao konja, u vrijeme njegove mladosti bio bogat čovjek. – Kao da danas imate Marcedes – smije se Mile i kaže, mora 
za ovcama koje su otišle u brdo. – Ali nije strašno, ja njih zovnem, one dođu – kaže otkrivajući kako je još prije pet godina mogao trčati, a danas više ne može.
Možda je dida Mile sretniji nego puno njih bogatoj Njemačkoj
Dida Mile je otišao za ovcama, a Blago prema Zadru. Proljetna kiša je padala, a na putu, negdje oko Ljupča i Krneze, dogodila se i teška prometna nesreća u kojoj na sreću, ipak nitko nije smrtno stradao.
I baš kako smo jučer zaključili peti Blagin dan, šesti je pokazao da su naši ljudi puni smijeha, ali i tužnih sudbina. Dida Mile ipak nije tužan čovjek. – Možda je on sretniji nego puno njih koji žive u Njemačkoj. Da, siromašniji jeste i sudbina ga nije štedjela, ali mir na njegovu licu, svjedoči o desetljećima mira u njegovoj duši – zaključio je Blago Džajkić.
AVANTURE BLAGE DŽAJKIĆA Čuđenje dida Ive: Prodamo svoje, pa to isto kupujemo po većoj cijeni
Peti dan avanture fotoreportera Blage Džajkića donio je puno toga, iako je u početku sumnjao. Ali, upravo tad se dogode najzanimljivije situacije.
Kaže, jedva je jutros krenuo iz Sv. Jurja. Ne, zato jer je bio umoran, nego mu domaćini iz konobe Mul nisu dali krenuti dok ga nisu počastili doručkom.
– Ova mi je turneja pokazala kako su naši Hrvati odlični domaćini – otkriva Blago.
Ipak, pokazala mu je još nešto, a to je da i nismo baš najuredniji narod u Europi.
-Uzduž naše lijepe obale, zapravo dok se penjete uz Velebit ima puno toga što i nije lijepo. Razbacane gume, kreveti, madraci, perilice za rublje. Romi bi zacijelo ovdje uživali tražeći željezo ili starine koje bi preprodavali i naravno zaradili, kaže Blago.
Šteta što se toga nisu sjetili i oni koji su to bacali, pa bi manje kukali kako nemaju novca. – Trebalo bi staviti nekakve kontejnere da naučimo naše ljude, naravno ne sve, već one koji bacaju stvari gdje stignu, da se to ipak ne radi. Pa sad smo Europa – kaže Blago.
Blago je danas prešao Priznu podno Velebita, Karlobag i došao do Barić Drage. – Velebit me je oduševio. Dok sam se spuštao, kao da mi je vjetar govorio: Polako vozi i uživaj u njemu – smije se Blago.
Prešao je 82 kilometra, upoznao pčelara Ivu Uzelca, negdje desetak kilometara od Karlobaga, a on mu je kazao kako bi i sam, da ga godine nisu uhvatile i da nije star, krenuo put pod noge, pa u bijeli svijet.
– Ovi naši doveli ovog Kanađanina, a on se tu nikako snaći, j…ga malo i jezik, izgleda kao izgubljeno janje među ovcama – nasmijao se dida Ivo, aludirajući na našeg premijera Oreškovića.
Dida Ivu muči i to što se naši proizvodi ili izumi prodaju vani, pa onda mi opet to kupujemo.
– Pa ne zna se tko je tu pametan tko lud, prodamo, pa istu stvar kupujemo po skupljoj cijeni – u nevjerici će dida Ivo.
Istina, ne držimo mi baš do svoga, radije prepustimo drugome, pa kupujemo kad vidimo da to i drugi cijene.
Nešto dalje, Blago je susreo i ribara Josipa Vrbana, koji se nakon 10 mjeseci pauze otisnuo na pučinu.
– Nije ovo lako, ali mora se – kaže Josip.
A kad se nešto mora, nema povlačenja. Ni naš Blago se lako ne povlači. Zapravo, svaki dan uživa u avanturama s obale i našim ljudima koji su nepresušan izvor priča. Pa sad, želite li se nasmijati, tu su…, želite li se rastužiti…isto su tu….
Stoga čekamo Blagu i šesti dan njegovog zanimljvog putovanja.
BLAGO DŽAJKIĆ Hrvati bježe u Njemačku, a Nijemci kupuju kuće u Hrvatskoj
Četvrti dan uzduž naše prekrasne jadranske obale, Blago Džajkić donosi nove avanture.
Iz Kostrene je krenuo rano jutros, prešao Crikvenicu, Novi Vinodolski, borio se s burom u Senju i došao do Sv. Jurja. Ukupno danas je odvozio 71 kilometar. Kaže, najteže mu je bilo u Senju gdje se ipak zaustavio i pješice otišao do slavne tvrđave Nehaj, simbola grada Senja.
Tvrđava je sagrađena 1558. godine pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića. Sazidana je od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća prvotno smještenih izvan gradskih zidina. Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. – Na tvrđavi sam zaledio. Moj Bože, što puše – otkriva Blago.
Prije Senja je u Novom Vinodolskom napravio pauzu za ručak, u restoranu kod obitelji koja je posebno za njega priremila jelo, onako kako treba biti za bicikliste. Usput je upoznao i Nijemca koji se doselio u Novi Vinodolski iz njemačkog Offenburga. – Kazao je kako mu se sviđa zemlja, more, klima, uzeo je teren i pravi kuću – priča Blago.
Eto, čini se da dok Hrvati bježe iz Hrvatske u Njemačku, Nijemci grade novu budućnost u Hrvatskoj. Pa tako ispada da je radišni i štedljivi Nijemci, u Hrvatskoj vide ono što Hrvati ne.
BLAGO DŽAJKIĆ Pitao me: Otkud ti? Odgovorio sam: Pogledajte Fenix, sve će vam biti jasno
Treći dan nastavila se avantura Blage Džajkića. Priznaje, put mu je danas bio lakši, ali je jučer sreo zanimljivije ljude. – Čini mi se da su Istrijani puno drugačiji od Dalmatinaca. Osjeti se na koju stranu gledaju – smije se Blago.
Na koju to gledaju stranu? Blago odgovara: “Dovoljno je reći da u njoj ima dosta partizanskih obilježja”
Put mu je počeo iz Labina gdje je prespavao u jednoj galeriji, preko Štrmca, Plomina, malog obalnog mjesta Mošćeničke Drage, Lovrena, Opatije pa do Rijeke.
Prešao je 72 kilometra, fotografirao Titov brod Galeb koji mirno stoji vezan u riječkoj luci.
Govorkalo se da je Vladimir Putin osobno kao veliki obožavatelj Josipa Broza tražio da se uloži u Galeb, na kojem će ploviti Jadranom. Pa dok je vrijeme, kaže Blago, bolje ga fotografirati.
Ipak Grad Rijeka neće tako brzo dati brod u koncesiju. Planiraju uz pomoć europskih fondova brod pretvoriti u muzej. Rijeku je Galeb od 2008.godine kad su ga gradske vlasti kupile, stajao više od 7 milijuna kuna. Brod je dug 117 metara, simbol luksuza na kojemu se nekada organizirale zabave za svjetske vođe i najveće filmske zvijezde poput Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, Sophie Loren…čini se, Tito se znao zabavljati.
– Prošao sam i riječkim Korzom, a onda otišao u prenoćište Lucija u Kostreni. Recepcioner me uptao: Otkud ti? Samo sam odgovorio: “Pogledajte Fenix portal, sve će vam biti jasno, uzeo ključ i pravac soba”, smije se Blago.
Kaže, što ga čeka dalje, ne zna, ali put nastavlja….
BLAGO DŽAJKIĆ Stigao sam u Rašu, a čovjek mi reče: Dobro došao u bivšu Jugoslaviju
Drugi dan avanture od 1 300 kilometara našeg fotoreportera Blage Džajkića bio je dug 104 kilometra.
Krenuo je jutros oko 9 sati iz Rovinja, prešao Fažanu, Pulu, Medulin, Marčanu, Rašu i predvečer došao u Labin.
– Bio je ovo najteži dan, bilo je uspona, vozilo se, stajalo, ali najviše vremena odnese fotografiranje. Vozio sam pet kilometara uzbrdo rijeke Raše – javlja Blago Džajkić.
Na svom je putu sreo puno ljudi, s mnogima popričao. Sreo je jednog starca koji mu je pričao o poteškoćama života s mirovinom koju ima, a potom i Hercegovca u Raši koji mu je otkrio kako je cijela ex Juga u Raši. – U Raši se nalazi rudnik, i tu su dolazili raditi ljudi iz cijele Jugoslavije, ostalo ih je 
puno i sad ih ima čak 1 500 obitelji podrijetlom iz cijele Jugoslavije. Čovjek mi je to ispričao i kazao dobro došao u “bivšu Jugoslaviju” – smije se Blago.
Blago se sreo sa svećenikom koji je iskoristio priliku zamoliti ga da mu u Njemačkoj dogovori predavanje. – Rekao mi je da svira klavir, te me zamolio ako mogu srediti neko predavanje, ili kakvu potporu za njegovo mjesto. Previše je socijalnih slučajeva – priča Blago.
Samo dva kilometra od Labina, naš avanturista je pomislio kako je stigao na svoj cilj, te je legao na travu, no njegov prijatelj Branko koji ga automobilom prati do Rijeke mu je priopćio kako do Labina još ima dva kilometra.
– Želiš li me ubiti, rekao mu je Blago, tvrdeći kako će ostati spavati na toj travi, no ipak, nastavio je put do vrha Labina.
Sutra nastavlja svoju avanturu po Hrvatskoj, a mi čekamo daljnja izvješća…
PRVI DAN
Blago Džajkić, fotoreporter i novinar Fenixa i voditelj web stranice Hrvati Freiburg iz Freiburga se odlučio na doista hrabar potez. Kako bi snimio najbolje fotografije hrvatske obale, on namjerava u 15 dana prijeći biciklom od Kanegre do Prevlake, put koji je dug punih 1.300 kilometara.
Blago Džajkić je krenuo u četvrtaka(05. svibnja) iz Kanegre kod Umaga, mjesta koje je poznato po jedinom naturističkom kampu s nudističkom plažom.
No, kako još nije ljeto, za pretpostaviti je da je plaža bila prazna, te se nije trebalo bojati da će Fenixov fotoreporter “zalutati” i snimiti vruće fotografije s nudističku plažu.
Ipak, mi ćemo ga iz dana u dan pratiti na njegovu putu kroz našu domovinu, provjeravati što mu se događa, a događat će se sasvim sigurno puno toga jer je naš narod ima zanimljivih priča, samo ga treba slušati.
Stoga pratite Blagu Džajkića na našem portalu…
– Vrijeme je lijepo, a naša zemlja još ljepša. Samo, možda se turneja malo i oduži jer će mi trebati više vremena da fotografiram nego da odvozim turneju. A po dobrom starom našem običaju, tu i tamo se mora stati na koje piće – poručuje Blago.
Fenix/MD