Britanski psiholog Christopher Boyle i australska sociologinja dr. Kathy McKay roditeljima savjetuju da prestanu djeci govoriti kako je Djed Božićnjak stvaran lik jer, po njihovu mišljenju takva “laž” može pokvariti odnos s potomcima te poljuljati djetetovo povjerenje u njih.
Boyle i McKay negativno gledaju i na priču o “strašnoj” tajnoj službi koja radi na Sjevernom polu i procjenjuje jesu li djeca bila dobra ili zločesta.
“Ako su roditelji u stanju lagati o nečemu tako posebnom i magičnom, može li im se vjerovati kao moralnim osobama i u drugim situacijama”, postavljaju pitanje znanstvenici u časopisu Lancet Psychiatry.
Istodobno iznose pretpostavku po kojoj roditelje na priče o Djedu Božićnjaku zapravo ne potiču vlastita djeca, već sebična želja da ponovno prožive vlastito djetinjstvo.
Prof. Boyle sa Sveučilišta Exeter kaže: “Upitan je moralni aspekt naše želje da djeca vjeruju u takve mitove. Jer na kraju sva djeca ipak doznaju da im se godinama dosljedno lagalo, zbog čega se mogu upitati o čemu su im roditelji još lagali. Možda će takva “laž” na neku djecu utjecati vrlo negativno.”
Dr. McKay s australskog Sveučilišta New England kaže da evidencija o gledanosti bajkovitih filmova o Djedu Božićnjaku upućuje na to da odrasle osobe ponovno žele biti djeca.
“Uživanje odraslih u pričama i filmovima poput one o Harryju Potteru, Zvjezdanim stazama i Doktoru Who ukazuje na njihovu podsvjesnu želju da se nakratko ponovno vrate u djetinjstvo”, kaže McKay.
U članku pod nazivom “Predivna laž” autori pišu: “Kada su posrijedi priče o Djedu Božićnjaku, možda je najveća moralna pogreška to da istina jednom mora izaći na vidjelo.”
“Djeca na kraju doznaju da su im roditelji godinama lagali. Istinu doznaju od nekog trećeg ili od roditelja kojima postane dosadno ‘lagati’ o postojanju Djeda Božićnjaka. Jedno i drugo može utjecati na povjerenje između roditelja i djece. Ako su mi lagali o Djedu Božićnjaku, iako u dobroj nakani, što je još bilo laž? Ako Djed Božićnjak ne postoji, jesu li vile stvarne? Postoji li čarolija?”, pitanja su koja će postavljati djeca.
Iako mnogi odrasli čeznu za vremenom kada se mašta prihvaćala i poticala i oni moraju shvatiti da jednom treba odrasti, zaključuju Boyle i McKay.
Fenix-magazin/IM/Hina