Ante Gugo, hrvatski novinar i publicist te autor knjige „Oluja koju nismo mogli izbjeći“ u intervjuu za portal hkv.hr govori o stanju u hrvatskoj kinematografiji, HAVC-i, Jasenovcu, novoj Vladi… Prenosimo dio intervjua:
Protekli dani bili su vrlo zanimljivi na unutarpolitičkom planu. Na vidjelo su došle dugogodišnje nezakonitosti i nepravilnosti u radu HAVC-a, nakon čega je Hrvoje Hribar dao ostavku. Kako komentirate događanja vezana uz HAVC?
Zbivanja oko HAVC-a treba komentirati isključivo u kontekstu primarne djelatnosti te ustanove, a to je briga o dijelu hrvatske kulture. Film u Hrvatskoj značajno doprinosi nacionalnom kulturnom bogatstvu. HAVC je to trebao unaprijediti, a ja bih rekao da je unazadio i to u značajnoj mjeri. U posjedu sam pokazatelja financijskog poslovanja HAVC-a za razdoblje od 2008. do 2012. iz kojeg je vidljivo da je postojao uski krug ljudi koji je bio privilegiran kod dodjela novca. Tako je samo jedan redatelj u tom četverogodišnjem razdoblju, od preko 36 milijuna dodijeljenih kuna, dobio više od 9 milijuna.
Imamo i drugi primjer koji zalazi malo u razdoblje iza 2012., a iz kojeg je vidljivo da je oko 15 milijuna kuna dobio redateljsko-scenaristički dvojac Grlić – Tomić. Treba znati da je ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar prije toga snimio film prema Tomićevom scenariju. Znači li ovo da Tomić više nikad nije smio konkurirati za sredstva kod HAVC-a zato što je Hribar snimao film po njegovu scenariju? Naravno da ne tvrdim to.
U kontekst ovoga o čemu govorim treba staviti sadržaj i kvalitetu tih filmova i onda dolazimo do zaključka da imena imaju veću ulogu od kvalitete projekata kojima su novci dodijeljeni. Pogledajte jednog Antuna Vrdoljaka. Snimio je zadnji film prije deset godina, ali se o njemu i danas više govori i ostavio je dublji trag u hrvatskom filmu i hrvatskoj kulturi općenito nego išta od onoga što Hribarovi favoriti snimaju svake godine. Kad bi u SAD-u imali takve priče kakve mi imamo od preživjelih vukovarskih junaka, oni bi radili spektakle prema kojima bi „Snajperist“ Clinta Eastwooda bio film za kabelsku televiziju. A koliko smo mi tih priča iskoristili za napraviti dobar scenarij i snimiti film.
Znam pouzdano da je bilo prijava za razradu scenarija i s dobrim temama iz Domovinskog rata, ali ih je HAVC sve HAVCredom odbijao. Logična posljedica takvog načina raspodjele novca jest gledanost hrvatskog filma. Naime, napominjem da je onih 9 milijuna kuna koje sam spomenuo dobio redatelj čiji niti jedan film nije među najgledanijim hrvatskim filmovima. Nije to ni usprkos činjenici što je za promociju njegovog filma u Canesu 2015., što uključuje i putovanje dijela filmske ekipe i ljudi iz HAVC-a, utrošeno preko 350.000 kuna.
Poseban problem je dodjela novca za razradu projekta. Neki projekti kojima je dodijeljeno preko sto tisuća kuna nikad nisu postali filmovi. Naime, nije postojao ugrađeni mehanizam po kojem bi autori bili obvezni projekt i realizirati. Nekim autorima su opetovano dodjeljivana sredstva iako prethodne projekte nikad nisu završili. Ipak, novac nije najveći problem. Kao dio hrvatske kulture, hrvatski film mora odražavati stanje aktualnog društva, ali mora biti i u službi održavanja hrvatske tradicije živom.
Niti uz najveći napor ne mogu se sjetiti barem jednog igranog filma kojeg je HAVC odobrio, a da bi bio posvećen hrvatskoj tradiciji. Na drugoj strani film „15 minuta masakra u Dvoru“ besprizoran je primjer da je sredstvima HAVC-a financirana protuhrvatska propagandna djelatnost. Žao mi je što je Nadzorni odbor HAVC-a prihvatio Hribarovu ostavku. Tu ostavku nije trebalo prihvatiti, njega se trebalo razriješiti uz izričito navođenje da ostavka nije prihvaćena i da se od istražnih organa traži da dobro pročešljaju poslovanje HAVC-a.
Kako gledate na stanje u hrvatskoj kinematografiji?
Hrvatsku kinematografiju ne možemo uspoređivati s holivudskom produkcijom niti je analizirati u tom kontekstu Hrvatski film treba biti dio srednjoeuropskog kulturnog bogatstva onako kako je to češki film. Gospodin Antun Vrdoljak je primjer da imamo redatelje koji to znaju.
Film „Duga mračna noć“ nešto je najbolje što je ikad snimljeno u hrvatskoj kinematografiji. „Bogorodica“ Nevena Hitreca i „Sonja i bik“ Vlatke Vorkapić nisu produkcijski tako jaki, ali su svakako vrhunska ostvarenja. Film „55“ Kristijana Milića dokaz je da su u Hrvatskoj može snimiti i solidan film posvećen Domovinskom ratu. Nažalost, književnik i scenarist Ivo Brešan je umro, pa teško da će redatelj Vinko Brešan ikad više snimiti onako dobar film kao što je bio „Kako je počeo rat na mom otoku“, ali uvjeren sam da imamo još onih koji znaju napisati dobar scenarij.
Hrvatska kinematografija je trenutno svedena na poticanje i financiranje eksperimenata. Novac namijenjen filmu dijeli se, između ostalog i na financiranje više od 50 filmskih festivala, koliko ih postoji u Hrvatskoj. Na nekima od tih festivala više janjadi završi na ražnju nego što ima gledatelja koji pogledaju filmove. Neki organizatori tih manifestacija su prije par godina u svojim promotivnim spotovima prikazivali Hrvatsku kao zemlju u kojoj se ustaštvo budi. Financirano novcima HAVC-a. Mislim da bi bilo bolje da se godišnje snime tri filma koji će puniti kino dvorane nego što se snimi deset ili petnaest filmova koje nitko ne gleda. Hrvatski film ne smije biti sredstvo za povećanje nekretninskog fonda pojedinih autora. On mora biti zrcalo hrvatske kulture.
Kako ocjenjujete prvih nešto više od stotinjak dana nove Vlade?
Ova Vlada je uspjela u najvažnijem, a to je smiriti tenzije i podjele u društvu. Ne tvrdim da je tih podjela sasvim nestalo, ali Vlada daje sve od sebe da ih svede na najmanju moguću mjeru. Nažalost, svjedoci smo da se stalnim provokacijama, kao što je navodni napad suzavcem na LGBT populaciju u noćnom klubu, podjele u društvu pokušavaju potencirati. To je scenarij koji je zapisan još u Memorandumu SANU, a zatim i u planovima terorističke skupine Labrador. I Memorandum 2 govori o stalnoj potrebi destabiliziranja društva u državama u kojima žive Srbi izvan Srbije.
Dobro je što ova Vlada ne nasjeda na provokacije, što je zauzela vrlo jasan stav prema Srbiji kojeg ministar Stier odlično prezentira i što Hrvatsku jasno učvršćuje kao članicu srednjoeuropskog kulturnog i političkog kruga, kao važnog sudionika interesne grupe država na osi Jadran – Baltik, te kao članicu EU i NATO-a. Vlada se pokazala učinkovitom i na području financija i gospodarstva. Uvodi se red u upravljanje državnom imovinom. Vraća se dostojanstvo Hrvatskoj vojsci. Ukratko, pomaci ove Vlade su jako vidljivi i treba joj dati potporu.
Protekloga tjedna MOST je iznio ideju – koju su već iznosili i neki drugi akteri na političkoj sceni – o potrebi otvaranja arhivskoga gradiva iz vremena bivše Jugoslavije. Je li otvaranje arhiva nešto što realno možemo očekivati? Je li realno očekivati neki vid lustracije u Hrvatskoj?
Bez lažne skromnosti moram reći da sam o problemu zatvorene arhivske građe Saveza komunista među prvima glasno progovorio. Prve rečenice moje knjige „Oluja koju nismo mogli izbjeći“, uspješnice u izdanju Večernjeg lista, govore baš o tom problemu. Možda sam subjektivan, ali čini mi se da se nakon toga počelo glasnije propitkivati što je s tom građom koja je povjesničarima neophodna da bismo znali pravilno protumačiti zbivanja u našoj novijoj povijesti.
Nažalost, ugovorom između SKH-SDP i Republike Hrvatske iz 1995. sva arhivska građa koja se odnosi na bivšu partiju izuzeta je iz važećih zakonskih odredbi i zatvorena na rok od 50 godina nakon nastanka, odnosno 70 godina u slučajevima kad sadrži osobne podatke. Oni koji danas olako obećavaju otvaranje tog arhiva govore o zakonskim rokovima od 30 godina. Oni, dakle, pojma nemaju što je stvarni problem. U pravnoj državi se ugovori moraju poštovati.
Mislim da se partijski arhivi lakše mogu otvoriti političkim dogovorom tijekom kojeg će se SDP trajno osloboditi komunističkog i jugoslavenskog naslijeđa, nego zakonodavnim silovanjem. Bojim se kako bi moglo proći ovo zadnje. Također treba voditi računa i o činjenici da je ta građa pet godina od nastanka hrvatske države bila u rukama obavještajaca koji su promjenili stranu, koji su bili čak i pomoćnici ministara u Republici Hrvatskoj i da je u tom vremenu temeljito pročešljana i pročišćena. Mislim da će biti razočarani svi koji očekuju spektakularna otkrića otvaranjem partijskih arhiva. Sve ovo mi izgleda kao loša predizborna kampanja uoči lokalnih izbora, a teme su preozbiljne.
Od tema koje su posljednjih mjeseci bile prisutne u medijima, svakako se ubraja i problematika jasenovačkih logora. Vi ste još pred nekoliko godina obavijestili JUSP Jasenovac da se na popisu žrtava nalazi i Vaš stric koji nikada nije bio u Jasenovcu. Kako su moguće takve grube krivotvorine u instituciji koja pretendira imati znanstvenu ozbiljnost?
Ovako kako je osmišljeno Spomen područje Jasenovac nikad nije imalo prioritet odavanja počasti žrtvama i proučavanje jednog vremena u kojem se dogodilo strašno zlo kakvo se nikad više ne bi smjelo ponoviti. Glavna namjena Spomen područja Jasenovac bila je propaganda. To onda objašnjava i kako se ime mog strica, djeteta koje je poginulo od savezničkog bombardiranja u Kninu 1944. godine, našlo na popisu jasenovačkih žrtava.
Više od 100 godina, dakle od Načrtanija i glasovitog slogana – „do istrage konačne, naše ili vaše“ – traje sustavna velikosrpska propaganda u kojem se Hrvate želi prikazati kao narod koji ne zaslužuje imati svoju domovinu i svoju slobodu. Želi nas se prikazati genocidnima, sklonima fašizmu i ksenofobičnima. Namjerno govorim u sadašnjem vremenu, jer takva politika i danas traje.
Da bi se u Jugoslaviji, državnoj tvorevini koja je na papiru zagovarala ravnopravnost među narodima, Hrvate moglo držati pod stalnim pritiskom optužbe za fašizam i genocidnost, bilo je potrebno stvoriti mit o Jasenovcu u kojem su navodno pobijene stotine tisuća ljudi.
Napominjem da ne osporavam činjenicu da su u Jasenovcu počinjeni zločini za vrijeme NDH. Ne tvrdim ni da su oni minorni. Tvrdim da tamo nije stradalo 700 ili 800 tisuća ljudi, kako su tvrdili i kako i danas tvrde oni koji su napumpavali brojke, između ostalog i tako što su i ime mog strica stavili na popis žrtava.
Kako gledate na stanje u hrvatskom medijskom prostoru?
Hrvatski medijski prostor je devastiran. Postoji ona izreka: „Pazi što želiš da ti se želje ne bi ostvarile.“ Puno domaćih novinara je priželjkivalo strane vlasnike naših medija. Dobili su ih. Došli su ljudi kojima nije važna teritorijalan nekompaktnost Hrvatske i time uvjetovan veliki broj dopisništava. Njima nije važna pravodobna informiranost naših građana i tamo gdje nema gospodarske logike svaki dan dovoziti novina, čak i kad se proda sve što na kioske dođe. Njih zanima samo računica i dobit. Kad tome pridodamo i velike oglašivače, onda mislim da možemo sasvim mirno govoriti o laganom umiranju hrvatskih tiskovina.
Komercijalne televizije vode brigu o profitu i to im nitko ne može zamjeriti. Na HRT-u je došlo do urušavanja sustava profesionalnih vrijednosti. Aktivizam je zamjenio novinarstvo. Odstupanje od nepristranosti je postalo legitimno ako se radi o zastupanju projugoslavenskih stavova. To je počelo prije nepunih šest godina kad je u samo jednoj noći smjenjeno preko 40 urednika i novinara o programima HRT-a. Trebat će puno vremena da se javna televizija od toga oporavi. Sjetimo se da je Milanovićeva Vlada ugasila Vjesnik i proračunski iznos kojim je taj poluslužbeni dnevni list održavan na životu preusmjerila u potporu tzv. neprofitnim medijima. Riječ je u stvari o medijima koji su bilteni SDP-a i lijeve političke opcije.
Ukratko, hrvatsko novinarstvo nije ni sjena nekadašnjeg. Nema više dobre reportaže, tračevi sa saborskih ili stranačkih hodnika zamjenili su kvalitetne analize, duljinu komentara u novinama ne određuje važnost događaj nego grafički urednik… Bolje o tome ne pričati. Dodatni problem su i portali. Lako dostupni, mogu se pokrenuti s malo novca i sad odjednom svi žele biti novinari. Osobno jako patim za onim vremenom kad novinar nije mogao biti baš svatko, kad je veliki dio onih koji bi završili studij novinarstva ili neki drugi, otpao radeći u tiskovinama za mlade ili gradskim rubrikama i nikad ne bi dospio do onog pravog, ozbiljnog novinarstva.
Patim za tim vremenom kad je novinarstvo bilo zanat koji se stalno učio i usavršavao. Nimalo mi se ne sviđa ovo vrijeme u kojem je novinarstvo profesija. Ovo s nekim portalima, naglašavam ne svima, sliči mi na scenu u kojoj mesar ulazi u kiruršku dvoranu i kaže: „Sad i ja operiram.“
Pred nama je Vaša nova knjiga. O čemu se radi?
Riječ je o romanu u kojem je okosnica radnje Domovinski rat. Radnja se zbiva u Gradu, sredini koja može biti bilo koji naš grad pod svakodnevnim granatama u vrijeme srpske okupacije. Glavni likovi su Francuz, Dok, Žandar, Novinar, Špija, Umjetnik, Nevista…. Svatko tko pusti malo mašti na volju lako će shvatiti da ovi nadimci nisu samo zamjena za imena osoba. Kroz sjećanja glavnih junaka shvaćamo kako su neke priče iz prošlosti uvjetovale događaje u vremenu radnje romana. To je ustvari priča o ljudima koji se nikad nisu htjeli baviti politikom, ali se politika uporno bavila njima. To je priča o junacima koje svaki dan srećemo na ulici i koji od svojeg junaštva nisu napravili unosan posao. To je priča o onom najboljem što Hrvati imaju u svom nacionalnom biću. Priča je inspiriran nekim stvarnim događajima, ali ja ću je ispričati tako da niti jedna stvarna prispodoba ne bude doslovno ispričana. Više stvarnih osoba spajam u karakter jednog lika u svom romanu. Više stvarnih događaja spajam u jedan ili obrnuto. Ne želim da roman bude skup reportaža iz Domovinskog rata, ali želim da priča bude vjerodostojna.
Fenix-magazin/Hkv.hr